(1943.) – KAPITULACIJA ITALIJE – nakon talijanskog poraza u Africi, u VI. mjesecu 1943. godine zapadni saveznici se iskrcavaju na Siciliju. U to vrijeme vojni porazi i iscrpljenost fašističke Italije sve više dolaze do izražaja. Takva opća nemogućnost Italije da obrani vlastiti teritorij i sve veće negodovanje Hitlera nad talijanskom nesposobnošću dovodi do slabljenja Mussolinijevog položaja i njegovog pada i uhićenja u VII. mjesecu 1943. godine.
Nova je vlada pod vojnim napadima s juga primorana i službeno kapitulirati 8. IX. 1943 godine. Nakon kapitulacije odredi SS-a uspijevaju osloboditi Mussolinija te ga odvesti na sjever Italije gdje ga vraćaju na čelo tzv. Talijanske Socijalne Republike (Repubblica di Salò), sjeverne polovice Italije koja do kraja rata funkcionira kao njemačka marionetska država.

Izvori:
Enrico Cravetto, ur.; Povijest 17: predvečerje rata i Drugi svjetski rat; Europapress holding, Zagreb, 2008.
Ivo Goldstein; Povijest Hrvata od 1918. do danas; Školska knjiga, Zagreb, 2007.
Nada Kisić Kolanović; NDH i Italija : političke veze i diplomatski odnosi; Naklada Ljevak / Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2001
Federico Chabod; Savremena Italija : (1918-1948); Nolit, Beograd 1978
Giuliano Procacci; Povijest Talijana; Barbat, Zagreb, 1996
digitalno izdanje Proleksis enciklopedije, natuknica Talijanska Socijalna Republika (Repubblica di Salò): http://proleksis.lzmk.hr/48291/
digitalno izdanje enciklopedije Britannica, natuknica Italy: https://www.britannica.com/place/Italy/Anti-Fascist-movements

(AMBASADOR GALBRAITH) PETER W. GALBRAITH – američki političar i diplomat, od 1993. do 1998. godine veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj. Tijekom tog vremena bio aktivno uključen u mirovne akcije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Bio je jedan od tri autora Z-4 plana, posredovao je pri potpisivanju Erdutskog sporazuma, a pomagao je i u rješavanju sukoba između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Godine 1995. pridružuje se konvoju Srba koji bježi iz Hrvatske, vozeći se na jednom od traktora kao simbol zaštite civila od strane SAD-a.

Izvori:
Albert Bing; „Balkanski” i „zapadni” makijavelizam: Z-4 – diplomacija i/ili oružje?; Časopis za suvremenu povijest, Vol.47 No.3 Prosinac 2015.
Albert Bing; Sjedinjene Američke Države i reintegracija hrvatskog Podunavlja; Scrinia Slavonica, Vol.8 No.1 Listopad 2008.
Charles Ingrao, ur., Thomas A. Emmert, ur.; Suočavanje s jugoslavenskim kontroverzama; Biblioteka Memorija, Sarajevo, 2010

KOS – skraćeno od kontrobavještajna služba, osnovana 1952. kada je odvojena od Udbe kao poseban odjel zadužen za područje vojne sigurnosti. Od 1966. naziva se Uprava sigurnosti JNA, no u narodu se često zadržao stari naziv. U prvoj se fazi bavila borbom protiv tzv. informbiroovske emigracije, da bi se od poč. 1960-ih bavila prikupljanjem podataka o tzv. neprijateljskoj emigraciji, protivnicima režima izvan zemlje i njihovim vezama s tzv. unutarnjim neprijateljem. Djeluje kao tajna politička policija.

Izvor:
digitalno izdanje proleksis enciklopedije, natuknica Kontraobavještajna služba: http://proleksis.lzmk.hr/32273/

(SUBNOR) SAVEZ UDRUŽENJA BORACA NARODNOOSLOBODILAČKOG RATA – skraćeno SUBNOR, nastaje 1947. godine kao Savez boraca Narodnooslobodilačkog rata. Od 1961. u naziv dodaje „udruženja“ kada se spaja sa Savezom ratnih vojnih invalida Jugoslavije i Udruženja rezervnih oficira i podoficira.
Prema programu SUBNOR-a on je radio na razvijanju društvenih odnosa na svim poljima života, očuvanju tekovina socijalističke revolucije, jačanju nacionalne ravnopravnosti, podizanju socijalističke svijesti te obrani integriteta i suvereniteta FNRJ/SFRJ.
U praksi se njegovo djelovanje dijeli na tri razdoblja: 1947.-62. angažiranost u poslijeratnom saniranju države; 1962.-90. jačanje društvenog utjecaja i širi raspon političkih i kulturnih djelatnosti; razdoblje nakon 1990. uslijed političkih i društvenih promjena gubi na važnosti te mijenja imena ovisno o državama u kojima djeluje.

Izvori:
Marijana Jukić; Prilog poznavanju ustanova: Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske (1947-1992); Arhivski vjesnik, Vol.49 No.1 Prosinac 2006.
Vojna enciklopedija, sv. 8; Redakcija Vojne enciklopedije, Beograd, 1970.-76.

(ZAVRŠETAK RATA) – ZAVRŠETAK RATA U JUGOSLAVIJI - Operacije koje je Jugoslavenska armija vodila od 20. III. do 15. V. 1945. godine.
Započela ih je 4. armija koja je imala zadatak prodrijeti u Istri i dalje prema Trstu. U sklopu završnih operacija probijena je njemačka obrana na Srijemskom frontu i u nizu operacija (sarajevska, riječka…) i udarom kroz Slavoniju potiskivala neprijatelja prema zapadu.
Njemačka vojska, ustaše, četnici i drugi borbe su nastavili tjedan dana nakon kapitulacije Njemačke. Jugoslavenska armija prodrla je na teritorij Italije, do Soče i Trsta, te na teritorij Austrije kako bi osigurala teritorijalne ciljeve koje su pred sebe postavili jugoslavenski komunisti, a u ostvarenju tih ciljeva dijelom su i uspjeli.
Borbe su završene 15. V. predajom ustaša kod Bleiburga.

Izvori:
Ivo Goldstein; Povijest Hrvata od 1918. do danas; Školska knjiga, Zagreb, 2007.
Ivo Goldstein; Antisemitizam, holokaust, antifašizam; Židovska općina, Zagreb 1996
Tvrtko Jakovina; Trenuci katarze : prijelomni događaji XX. stoljeća; Fraktura, Zaprešić 2013
Fikreta Jelić-Butić; Ustaše i NDH; SN Liber, Školska knjiga, Zagreb, 1977.
Đurica Labović, Milan Basta; Partizani za pregovaračkim stolom : 1941-1945; Naprijed, Zagreb, 1986
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica svjetski ratovi: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=59137

(20. IV. 1889. – 30. IV. 1945.) – njemački političar.
Rođen u Austriji gdje se neuspješno pokušao upisati na Umjetničku akademiju u Beču. Sudjeluje u Prvom svjetskom ratu kao kaplar u njemačkoj vojsci. Nakon rata pridružuje se Njemačkoj radničkoj stranci (od 1920. Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka, NSDAP) u kojoj do 1921. postaje njezinim predsjednikom.
Osniva stranačku miliciju SA s kojom neuspješno pokušava 1923. godine „pivničkim pučom“ doći na vlast. U zatvoru piše knjigu Mein Kampf koji će postati biblijom nacizma. U njoj iznosi koncepcije o „Novom poretku“, rasnoj supremaciji Nijemaca i pravu na osvajanje „životnog prostora“. Svoju politiku temelji na militantnom antisemitizmu i antiboljševizmu te velikonjemačkom nacionalizmu.
Nakon neuspjelog puča i izlaska iz zatvora, okreće se političkom stjecanju podrške koja ubrzano raste od velike gospodarske krize 1929. godine. Na predsjedničkim izborima 1932. gubi od dotadašnjeg predsjednika Paula von Hindenburga, ali njegova stranka na parlamentarnim izborima i u ljeto i na jesen osvaja relativnu većinu i Hindenburg ga na nagovor konzervativnih krugova imenuje za kancelara.
Na položaju kancelara Hitler koristi palež Reichtaga 1933. godine za progon neprijatelja i širenja ovlasti. Ubrzo otvara prve koncentracijske logore, obračunava se s opozicijom u vlastitoj stranci, a nakon Hindenburgve smrti 1934. ujedinjuje titule kancelara i predsjednika te se proglašava Führerom.
Od 1935. intenzivno remilitarizira Njemačku, a uskoro počinje i koristiti tu vojsku zaposjevši vojno demilitarizirano Rajnsko područje 1936. godine, pripojivši Austriju i Sudetsko područje 1938. godine i Čehoslovačku 1939. godine.
Sve to vrijeme zapadne demokratske sile Francuska i Velika Britanija vode politiku popuštanja prema Hitleru, ne reagirajući na novu situaciju i ne shvaćajući stvarnu opasnost.
Dana 1. IX. 1939. napada Poljsku čime započinje Drugi svjetski rat. U narednom razdoblju nacisti formiraju sustav koncentracijskih logora u kojima su ubijeni milijuni ljudi. Provodi se Holokaust nad židovima kojih je ubijeno oko šest milijuna, a organizirano su i masovno ubijani i pripadnici drugih zajednica, poput Roma, duševnih bolesnika, homoseksualaca, masovno su ubijani pripadnici pokreta otpora, masovno su strijeljani taoci zatočeni zbog pružanja otpora nacistima, a okupirane zemlje su organizirano pljačkane.
Doživjevši potpuni poraz u ratu, počinio je samoubojstvo 30. IV. 1945. u podzemnom bunkeru u Berlinu.

Izvori:
Enrico Cravetto, ur.; Povijest 17: predvečerje rata i Drugi svjetski rat; Europapress holding, Zagreb, 2008.
Tvrtko Jakovina; Trenuci katarze : prijelomni događaji XX. stoljeća; Fraktura, Zaprešić 2013
Richard James Overy; Diktatori : Hitlerova Njemačka i Staljinova Rusija; Naklada Ljevak, Zagreb, 2005
William Lawrence Shirer; Uspon i pad Trećeg Rajha : istorija nacističke Nemačke; "Filip Višnjić", Beograd, 2015
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica Hitler, Adolf: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=25777
digitalno izdanje Enciklopedije Britannica, natuknica Adolf Hitler: https://www.britannica.com/biography/Adolf-Hitler

njemačka riječ koja znači priključenje, pripojenje. Najčešće se koristi u značenju pripojenja Austrije Njemačkoj. Prvi spomeni takvog pripojenja događa se nakon Prvog svjetskog rata kada je austrijski parlament izglasao ujedinjenje s Njemačkom. S obzirom da je mirovnim ugovorima s Austrijom i Njemačkom nakon Prvog svjetskog rata njihovo ujedinjenje bilo zabranjeno, dolazi do intervencije saveznika zbog kojeg se ujedinjenje ne provodi. Pripojenje je pokušano i 1934. državnim udarom od strane austrijskih nacista, no ponovno ne uspijeva nakon intervencije vojske.
Danas se ovaj termin najčešće koristi za pripojenje do kojeg dolazi 1938. godine. Te godine austrijski kancelar Kurt Schuschnigg pokušava izbjeći Hitlerove pritiske i Anschluss pozivajući na plebiscit, no biva smijenjen i 13. III. 1938. njemačka vojska okupira Austriju. Anschluss nakon toga biva potvrđen i plebiscitom. Unatoč tome što je Anschluss bio u praksi vojna akcija, provodi se bez ijednog ispaljenog metka.

Izvori:
Enrico Cravetto, ur.; Povijest 17: predvečerje rata i Drugi svjetski rat; Europapress holding, Zagreb, 2008.
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica Anschluss: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=2906
digitalno izdanje Enciklopedije Britannica, natuknica Anschluss: https://www.britannica.com/event/Anschluss

ANTIRATNA KAMPANJA – skraćeno ARK, osnovana u VII. mjesecu 1991. godine u Zagrebu, u vrijeme eskalacije sukoba i izbijanja rata u procesu raspada Jugoslavije. Osnivači ARK-a bili su ljudi već uključeni u razne društvene pokrete što svjedoči i činjenica da ARK izrasta u mrežu 25 nezavisnih nevladinih nestranačkih i neprofitabilnih organizacija, grupa ili projekata.
ARK djeluje na razvoju i promociji mirovne politike, zaštiti i promociji ljudskih prava, ženskih ljudskih prava, prigovoru savjesti, mirovnom obrazovanju, promociji nenasilja i širenja kulture nenasilja, povratku izbjeglica i prognanika, humanitarnim radom te psihološkoj pomoći za različite ugrožene društvene skupine u Hrvatskoj.
O prepoznatosti dugogodišnjeg rada ARK-a svjedoči i dodjeljivanje Alternativne nobelove nagrade za mir jednoj od osnivačica i koordinatorici ARK-a od 1991. do 1998. godine, Vesni Teršelič.
Vremenom se iz ARK-a razvijaju i osamostaljuju organizacije koje djeluju i danas zbog čega možemo ARK-u pridodati epitet plodne zemlje za buduće civilno djelovanje u Hrvatskoj. Neke od njih su Volonterski projekt Pakrac (iz kojega kasnije nastaju Delfin, MIRamiDA, Centar za mirovne studije), Centar za mir nenasilje i ljudska prava u Osijeku, ZaMir, Unija 47, HOMO Pula, Kuća ljudskih prava, Građanski odbor za ljudska prava, Documenta, B.a.B.e., Ženska mreža Hrvatske, Arkzin i brojne druge.

Izvori:
Bojan Bilić; Između multiplikacije i fragmentacije: širenje antiratnih inicijativa u Srbiji i Hrvatskoj 1990-ih godina; Polemos : časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol.XV No.30 Prosinac 2012.
Neispričana povijest : antiratna kampanja 1991.-2011.; Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću, Zagreb, 2011.
Internet stranica Dvadeset godina ARK-a: http://antiratna-kampanja.github.io/index.html

Dva dana nakon potpisivanja pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, 27. III. 1941. dolazi do puča kojeg je u Beogradu izvela grupa časnika jugoslavenske vojske, na čelu s generalom Dušanom Simovićem, a uz pomoć britanske obavještajne službe . Puč su pratile i široke demonstracije podrške u Beogradu. Demonstracije su ostale upamćene po parolama „Bolje rat nego pakt“ i „Bolje grob nego rob“. Hitler taj čin tumači antinjemačkim te odlučuje vojno kazniti Jugoslaviju.
Njemački napad započinje 6. IV. 1941. bombardiranjem Beograda, a Jugoslaviju napadaju i Italija, Mađarska i Bugarska. Uslijed brzog napredovanja njemačke vojske, vlada Kraljevine Jugoslavije avionom bježi iz zemlje i sklanja se pod britansku zaštitu pod kojom nastavlja djelovati u izbjeglištvu.
Tijekom vojnih operacija Nijemci, stigavši u Zagreb, potiču osnivanje Nezavisne Države Hrvatske koja je proglašena 10. IV. 1941. godine.
Predstavnici jugoslavenske vojske potpisali su kapitulaciju već 17. IV. 1941.

Izvori:
Dušan Bilandžić; Hrvatska moderna povijest; Golden marketing, Zagreb, 1999.
Ivo Goldstein; Povijest Hrvata od 1918. do danas; Školska knjiga, Zagreb, 2007.
Goran Hutinec; Historiografija o uzrocima poraza Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu 1941. – nastavak rata drugim sredstvima; Polemos : časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol.VII No.13-14 Prosinac 2004.
Branko Petranović; Istorija Jugoslavije: Kraljevina Jugoslavija : 1914-1941, knj. 1; Nolit, Beograd, 1988

(UJDI) – UDRUŽENJE ZA JUGOSLAVENSKU DEMOKRATSKU INICIJATIVU – skraćeno UJDI, prva političko-društvena organizacija izvan kruga onih koje su osnovane u sklopu socijalističkog poretka. Osnovana je 1989. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a prvi joj je predsjednik bio Branko Horvat. Pristupaju joj brojni intelektualci.
Organizacija je zatražila registraciju, što vlasti SR Hrvatske odbijaju. Unatoč drukčijim navodima, UJDI je uvijek odbacivao epitet političke stranke ističući kako nisu zainteresirani za vlast. Temeljna ideja UJDI-ja je bila formiranje pokreta za demokratsku transformaciju Jugoslavije, tj. uvjerenje da se Jugoslavija može demokratizirati kao federacija bez da se raspadne po nacionalnim linijama.

Izvor:
Mila Orlić; Od postkomunizma do postjugoslavenstva. Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu; Politička misao : časopis za politologiju, Vol.48 No.4 Veljača 2012.

ATOMSKA BOMBA – vrsta nuklearnog oružja, oružje za masovno uništavanje za koje se koristi energija što se fisijom ili fuzijom oslobađa iz atomskih jezgara nuklearnog eksploziva.
Razvoju nuklearnog oružja prethodilo otkriće fisije 1938. godine nakon čega je uočeno da se energija oslobođena tim procesom može koristiti u ratne svrhe. Rad na konstrukciji prve atomske bombe počinje 1942. godine u SAD-u pod nazivom „projekt Manhattan“, da bi se prva proba odvila u pustinji Novog Meksika, 16. VII. 1945. godine. Nedugo potom, 6. VIII 1945., bačena je prva atomska bomba na Hirošimu, a tri je dana kasnije atomska bomba bačena i na Nagasaki. Ubroji li se u žrtve i umrle od posljedica zračenja, broj žrtava u oba grada iznosi više stotina tisuća.

Izvor:
Enrico Cravetto, ur.; Povijest 17: predvečerje rata i Drugi svjetski rat; Europapress holding, Zagreb, 2008.
Skupina autora; Povijest svijeta; Marijan tisak, Split, 2009.
digitalno izdanje enciklopedije Britannica, natuknica Nuclear weapon: https://www.britannica.com/technology/nuclear-weapon
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica nuklearno oružje: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=44388

Pojam češće podrazumijeva najveći nacistički koncentracijski logorski kompleks. Čine ga tri velika i četrdeset manjih logora. Veliki logori su bili Auschwitz I, Auschwitz II – Birkenau i Auschwitz III – Monowitz. Prostirao se na području od ukupno 40 četvornih kilometara.
Osniva se u VI. mjesecu 1940. godine kao logor za uhićene Poljake. Do 1942. služi ponajviše kao logor poljskih političkih zarobljenika, ruskih ratnih zarobljenika te Roma, da bi ga SS 1942. pretvorio u mjesto najveće egzekucije europskih Židova.
Logoraši, ponajviše Židovi, su ubijani, umoreni medicinskim eksperimentima, glađu, surovim kaznama, a najveći broj je umoren bez i da je službeno ušao u logor. Nakon razdvajanja na željezničkoj rampi većina je logoraša ubijena u plinskim komorama. U logoru je ubijeno više od milijun Židova.
Logor je 27. I. 1945. godine oslobodila Crvena armija koja je tada u njemu zatekla svega nekoliko stotina preživjelih zatočenika.
Od 1947. logor je pretvoren u muzej i pod zaštitom je UNESCO-a.

Izvori:
Gotz Aly; Hitlerova socijalna država : pljačka, rasni rat i nacionalni socijalizam; Fraktura, Zaprešić, 2012
Enrico Cravetto, ur.; Povijest 17: predvečerje rata i Drugi svjetski rat; Europapress holding, Zagreb, 2008.
Laurence Rees; Auschwitz : nacisti i "konačno rješenje"; Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2005
digitalno izdanje enciklopedije Britannica, natuknica Auschwitz: https://www.britannica.com/place/Auschwitz
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica Oświęcim:
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45826
mrežna stranica memorijalnog muzeja Auschwitz-Birkenau: http://auschwitz.org/en/

AZRA – jedna od najpoznatijih jugoslavenskih rock grupa, predstavnica „novog vala“. Ime je dobila po pjesmi Heinricha Heinea. Osnovana 1977. godine s početnom postavom koju čine frontmen i gitarist Branimir „Johnny“ Štulić, bas gitarist Mišo Hrnjak i bubnjar Boris Leiner. Opstaje sljedećih 11 godina, uz razne izmjene u postavu te se konačno raspada 1988. godine.
Bend su proslavili iznimno popularni singlovi Balkan, A što da radim i Lijepe žene prolaze kroz grad, nakon kojih je slijedilo i devet albuma.
Kao središnja osoba Azre se profilirao njezin kontroverzni frontmen,“ Johnny“ Štulić, kojem su jedni predbacivali slabo sviranje gitare i pseudointelektualne tekstove, dok su drugi bili očarani neposrednošću glazbe i tekstovima proizašlim iz sirove stvarnosti, pridodajući joj poetičnost.

Izvori:
Siniša Radaković, ur.; Mala enciklopedija hrvatske pop i rock glazbe; Nema problema produkcija, Rijeka, 1994.

OSNOVNA ORGANIZACIJA UDRUŽENOG RADA – skraćeno OOUR, bio je naziv za najniži poslovni pravni subjekt u samoupravnom sistemu SFR Jugoslavije uveden Ustavom iz 1974., a zakonski reguliran Zakonom o udruženom radu (ZUR) iz 1976. godine. Bili su zamišljeni kako bi se samoupravljanjem integriralo dezintegrirano društvo, no rezultat je bio upravo suprotan – daljnja atomizacija društva.
U ZUR-u se OOUR definira kao osnovni oblik udruženog rada u kojem radnici, neposredno i ravnopravno obavljajući djelatnost i radeći sredstvima u društvenom vlasništvu, ostvaruju svoja društveno-ekonomska i druga prava i odlučuju o drugim pitanjima svog društveno-ekonomskog položaja.
OOUR-i su se mogli dalje udruživati u Složene organizacije udruženog rada ili SOUR-e.

Izvori:
Milan Bijelić; Jugoslavensko samoupravljanje; Ogranak MH Šibenik, Šibenik, 2010.
Gordana Bosanac; Ime utopije : jugoslavensko samoupravljanje kao izigrana utopija emancipacijskog projekta; Shura Publikacije, Opatija, 2015
Branko Petranović, Momčilo Zečević; Jugoslavija 1918/1988: tematska zbirka dokumenata; Izdavačka radna organizacija „Rad“; Beograd, 1988.
Zdenko Radelić; Hrvatska u Jugoslaviji 1945. - 1991.; Školska knjiga, Zagreb, 2006.
Duško Sekulić; Tržište, planiranje i samoupravljanje : proturječnosti, sukob i razvoj; Globus, Zagreb, 1987
Josip Županov; Samoupravljanje i društvena moć; Globus, Zagreb, 1985

BLEIBURG – grad u Austriji, blizu granice sa Slovenijom.
Kao pojam češće označava mjesto predaje vojske i privrženika NDH snagama Jugoslavenske armije, nakon što Velika Britanija odbila prihvatiti njihovu predaju.
Nakon predaje Jugoslavenskoj armiji mali dio stradava kod Bleiburga, a veći na kasnijem križnom putu masovnim izvansudskim likvidacijama. Zbog toga Bleiburg postaje simbolom stradanja ustaške vojske koji obuhvaća sva stradanja nakon predaje. Procjene o stradanjima su brojne, no većina ih se zadržava oko brojke od više desetaka tisuća ubijenih.

Izvori:
Slavko Goldstein, Ivo Goldstein; Jasenovac i Bleiburg nisu isto; Novi Liber, Zagreb, 2011
Martina Grahek Ravančić; Bleiburg i Križni put 1945. : historiografija, publicistika i memoarska literatura; Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2015
Sabrina P. Ramet, ur; Nezavisna Država Hrvatska 1941. – 1945., zbornik radova; Alinea, Zagreb, 2009.
Vladimir Žerjavić; Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga; Globus, Zagreb, 1992.
Zbornik radova; Bleiburg i Križni put 1945.; Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2007.

BRANKO MAMULA (30. V. 1921. - ) – admiral flote JNA. Bio sudionik antifašističkog pokreta od 1941. do 1945. godine. Nakon rata nastavlja karijeru u vojsci te napreduje sve do admirala flote te mjesta saveznog sekretara za narodnu obranu, na kojem je ostao od 1982. do 1988. godine kada ga nasljeđuje general Veljko Kadijević. Branko Mamula predstavnik je tvrdolinijaške komunističke generalske strukture u JNA te jedan od osnivača „SKJ – Pokreta za Jugoslaviju“. Bio je kritičar politike Slobodana Miloševića i zagovornik reunitarizacije zemlje i velike uloge JNA u političkom životu.

Izvori:
Ivo Goldstein; Hrvatska 1918.-2008.; EPH Liber,Zagreb, 2008.
Branko Petranović, Momčilo Zečević; Jugoslavija 1918/1988: tematska zbirka dokumenata; Izdavačka radna organizacija „Rad“; Beograd, 1988.
Sabrina P. Ramet; Balkanski Babilon: Raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada; Alineja, Zagreb, 2005.
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica Mamula, Branko: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=38513

BRATSVO I JEDINSTVO – slogan skovan u Drugom svjetskom ratu, označavao bratstvo među narodima Jugoslavije i jedinstvo radničke klase. Kasnije postao moto FNRJ i SFRJ, često upotrebljavan u krizama kako bi istaknuo temeljni cilj i svrhu zajedničke politike te kao temeljna misao u rješavanju međunacionalnih pitanja. Vremenom jača sve veći otpor prema sloganu kao pojednostavljenom prikazu kompleksne situacije u Jugoslaviji.

PARTIZANSKA SPOMENICA – odlikovanje koje se dodjeljivalo svim koji u Narodnooslobodilačkom pokretu sudjeluju od 1941. godine. Počinje se dodjeljivati od 1944. godine pod nazivom Spomenica 1941., a nakon 1946. se dodjeljuje kao Partizanska spomenica 1941. kada se dodaje uvjet da su nosioci spomenice morali neprekidno biti uključeni u narodnooslobodilački pokret od 1941. do 1945. godine.
Od 1956. godine spomenica nosi i neke benificije kao što su pravo na zdravstvenu zaštitu, dodatak uz penziju, stalno mjesečno primanje, godišnje novčano primanje za oporavak, povlaštenu vožnju sredstvima javnog prometa i godišnji odmor.
Izdavale su se do 1963. godine do kada je izdano 27500 spomenica.

Izvor:
Krunoslav Mikulan, Emil Smutni; Odore i znakovlje socijalističke Jugoslavije; Despot Infinitus, Zagreb, 2016.
Vojna enciklopedija Sv. 7; Redakcija Vojne enciklopedije, Beograd, 1970-1976

KOMUNISTIČKA PARTIJA JUGOSLAVIJE (KPJ) / SAVEZ KOMUNISTA JUGOSLAVIJE (SKJ) – odnosi se na političku stranku koja je bila na čelu Jugoslavije od 1945. do 1990. godine. Do 1952. djeluje kao Komunistička partija, a od 1952. svoj naziv mijenja u Savez komunista.
Osnovana je 1919. godine kao Socijalistička radnička partija Jugoslavije. Sljedeće je godine na izborima za Ustavotvornu skupštinu bila treća stranka po broju mandata, a četvrta po broju osvojenih mjesta. Nakon toga je zabranjena i djeluje u ilegali do kraja Drugog svjetskog rata. Na njezino čelo 1937. dolazi Josip Broz Tito koji ostaje njezina centralna osoba sve do svoje smrti 1980. godine.
Tijekom Drugog svjetskog rata KPJ je bila inicijator, organizator i predvodnik međunarodno priznatog antifašističkog partizanskog pokreta.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata KPJ preuzima vlast u DFJ, kasnije preimenovanoj u FNRJ pa SFRJ.
U Jugoslaviji KPJ uspostavlja totalitarnu vlast staljinističkog tipa, a kao partija oslonac traži u Sovjetskom Savezu i njegovoj KP. Nakon sukoba sa Staljinom 1948. godine stvaraju se uvjeti i za to da se FNRJ emancipira od Sovjetskog Saveza čime su stvoreni preduvjeti za jugoslavensku vanjsku politiku zasnovanu na načelu nesvrstanosti
Unutarpartijski odnosi uvelike su određeni sukobima između unitarista i federalista, te zagovornika liberalizirajujćih reformi i njihovih protivnika pri čemu bi poraženi bili eliminirani iz političkog života. Narasle suprotnosti unutar države koje su dovele do krize sistema SKJ nije uspio riješiti. To je snažilo zahtjeve za demokratizacijom političkog života te rezultiralo porastom nacionalizma čime su stvoreni preduvjeti za raspad SKJ i SFRJ.

Izvori:
Ivo Goldstein; Povijest Hrvata od 1918. do danas; Školska knjiga, Zagreb, 2007.
Husnija Kamberović; Nacionalno pitanje i koncepti države: centralizam, federalizam, autonomizam, regionalizam; portal Yu historija: http://www.yuhistorija.com/serbian/jug_druga_txt01.html
Charles Ingrao, ur., Thomas A. Emmert, ur.; Suočavanje s jugoslavenskim kontroverzama; Biblioteka Memorija, Sarajevo, 2010
Siniša Malešević; Ideologija, legitimnost i nova država : Jugoslavija, Srbija i Hrvatska; Jesenski i Turk / Fabrika knjiga, Zagreb / Beograd, 2004.
Dejan Jović; Jugoslavija : država koja je odumrla : uspon, kriza i pad Kardeljeve Jugoslavije : (1974. - 1990.); Prometej, Zagreb, 2003
Branko Petranović, Momčilo Zečević; Jugoslavija 1918/1988: tematska zbirka dokumenata; Izdavačka radna organizacija „Rad“; Beograd, 1988.
Zdenko Radelić; Hrvatska u Jugoslaviji 1945. - 1991.; Školska knjiga, Zagreb, 2006.
Z. Radelić, D. Marijan, N. Barić, A. Bing, D. Živić; Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat; Školska knjiga, Zagreb, 2006.
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica Savez komunista: http://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=54740

USTAV 1974. – nakon 11 godina i 42 amandmana na Ustav, javlja se jasna potreba za stvaranjem novog Ustava.
Njegov je idejni kreator bio Edvard Kardelj kao predsjednik Koordinacijske komisije svih vijeća Savezne skupštine za ustavna pitanja. Novi je Ustav izglasan 21. II. 1974. i ostao je na snazi do raspada Jugoslavije. Bio je to ujedno i najduži ustav na svijetu, premašivši svojim opsegom i dotada najopširniji ustav Indije.
Ustav je uvažavao već usvojene amandmane iz 1967., 1968. i 1971. godine čime u prvi plan stavlja federalizam. Tome svjedoči i nova struktura Savezne skupštine koja je broj vijeća smanjila s pet na dva, Vijeće republika i pokrajina i savezno vijeće. Ipak, isti ustav osnažuje ulogu Saveza komunista i J. Broza Tita koji izrijekom ulazi u tekst Ustava i to kao predsjednik bez ograničenja trajanja mandata.
Unatoč pokušaju da novi ustav postane faktor stabilnosti, on će u posljednjem desetljeću postojanja Jugoslavije postati državno-pravna polazišna točka raspada zemlje. Smrću J. Broza Tita nestaje ličnost dovoljno snažna za sprečavanje rasta jaza između centralista i federalista, koji – svaki na svoj način – koriste ustav iz 1974. kao polazišnu točku svoga djelovanja.
Ustav je osim povećanja samostalnosti pojedinih republika donio i povećanje autonomije Kosova i Vojvodine. Upravo je ta činjenica počela stvarati kontroverze nakon Tita, 80-ih, u razdoblju pokušaja recentralizacije Jugoslavije iz SR Srbije. Svoj vrhunac recentralizacija doseže usponom Miloševića na vlast kada odlukom SR Srbije autonomije tih pokrajina bivaju u potpunosti ukinute.
Nakon usvajanja Ustava SFRJ država je živjela u stalnoj napetosti između federalnog principa na kojemu je ona zasnovana i principa demokratskog centralizma na kojem je bio zasnovan SKJ.

Izvori:
Ivo Goldstein; Hrvatska 1918.-2008.; EPH Liber,Zagreb, 2008.
Hrvoje Klasić; „Federiranje federacije“ društveno – političke promjene u Jugoslaviji 1960-ih i 1970-ih; portal Yu historija: http://www.yuhistorija.com/serbian/jug_druga_txt01c2.html
Josip Mihaljević; Ustavna uređenja temeljnih prava u Hrvatskoj 1946.–1974.; Časopis za suvremenu povijest, Vol.43 No.1 Svibanj 2011.
Branko Petranović, Momčilo Zečević; Jugoslavija 1918/1988: tematska zbirka dokumenata; Izdavačka radna organizacija „Rad“; Beograd, 1988.
Z. Radelić, D. Marijan, N. Barić, A. Bing, D. Živić; Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat; Školska knjiga, Zagreb, 2006.

HDZ – skraćenica za Hrvatsku demokratsku zajednicu, političku stranku u Hrvatskoj osnovanoj 1989. godine.
Prvi predsjednik HDZ-a bio je Franjo Tuđman, povjesničar, antifašist i general JNA koji se nakon 60-ih sve više približava nacionalističkim idejama te zbog njih biva smijenjen sa svih položaja te u dva navrata zatvaran.
Od vremena osnivanja stranke ona predvodi pokret državnog osamostaljivanja Hrvatske, prvotno politikom zalaganja preustroja zemlje na konfederativnoj osnovi, a kasnije i politikom potpunog odvajanja i stvaranja samostalne Republike Hrvatske.
Na prvim višestranačkim izborima 1990. pobjeđuje s 42% glasova što HDZ-u prema postojećim izbornim pravilima daje 60% zastupnika i omogućuje dolazak na vlast. Na predsjedničkim izborima 1992. pobjeđuje njen kandidat Franjo Tuđman, a na istovremeno održanim parlamentarnim izborima HDZ je ostvario uvjerljivu pobjedu.
Vlast HDZ-a je u ovom periodu bila dvostruko percipirana u javnosti. S jedne strane, HDZ je imao velike zasluge za osamostaljenje države i pobjedu u ratu. S druge strane, u isto je vrijeme HDZ-ova vlast bila autoritarna, propagirana je nacionalistička retorika, propustila je spriječiti i jasno osuditi ratne zločine koje čine pripadnici Hrvatske vojske, ograničavala je slobodu medija, omogućila privatizaciju obilježenu nepotizmom, neefikasnošću i korupcijom te imala pretenzije prema teritorijima BiH.
To je dio problema koji dovode do toga da 2000. godine HDZ gubi vlast na parlamentarnim i predsjedničkim izborima.
U 21. stoljeću HDZ ublažava retoriku i približava se političkom centru. U ovome su se razdoblju na njegovom čelu izmijenile četiri osobe. Od njih je najkontroverznija bio Ivo Sanader, bivši predsjednik HDZ-a i bivši premijer RH koji je 2010. osumnjičen, a potom i osuđen za zloupotrebu položaja. Nakon ukidanja pravomoćne presude, danas ponovno traje sudski proces protiv Ive Sanadera. S druge strane, njegov mandat obilježava i približavanje Republike Hrvatske Europskoj uniji, procesuiranje ratnih zločina i poboljšavanje međunacionalnih odnosa.

Izvori:
Dario Nikić Čakar; Prezidencijalizacija hrvatskih stranaka: slučaj HDZ-a; Anali Hrvatskog politološkog društva : časopis za politologiju, Vol.6. No.1 Travanj 2010.
Ivo Goldstein; Hrvatska 1918.-2008.; EPH Liber,Zagreb, 2008.
Dragutin Lalović; O totalitarnim značajkama hrvatske države (1990.-1999.); Politička misao : časopis za politologiju, Vol.37 No.1 Svibanj 2000.
Sabrina P. Ramet; Balkanski Babilon: Raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada; Alineja, Zagreb, 2005.

HRVATSKI HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA - Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, skraćeno HHO, je nevladina, neprofitna, nestranačka i neovisna udruga za zaštitu, promicanje i razvoj ljudskih prava u Republici Hrvatskoj.
Osnovan je 1993. godine od kada radi na zaštiti temeljnih ljudskih prava i građanskih sloboda te podržavaju razvoj demokratskih ustanova, promiču vladavinu prava i ljudskih prava. Važnu ulogu ima i u upozoravanju na kršenja ljudskih prava manjina za vrijeme Domovinskog rata te na nužnost procesuiranja zločina koje su počinili pripadnici hrvatskih snaga za vrijeme rata.

Izvori:
Mirko Banjeglav, ur.; Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava = Croatian Helsinki Committee for Human Rights : dokumenti : 1993.-2003.; Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, Zagreb, 2003
mrežne stranice Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava: http://www.hho.hr/o-nama/

ŽENSKA MREŽA HRVATSKE – savez ženskih udruga koji okuplja oko 40 nevladinih organizacija.
Vođene feminističkim principima, udruge se u ovoj mreži suprotstavljaju patrijarhalnom sustavu i bilo kojem obliku rodne diskriminacije.
Osnovne vrijednosti koje propagiraju su priznavanje temeljnih ženskih prava, ženska solidarnost, antimilitarizam, nediskriminiranje na osnovi spola/roda, rase, vjerske ili nacionalne pripadnosti, životne dobi, seksualnog opredjeljenja, mentalnih ili tjelesnih razlika, priznavanje prava žena da odlučuju o svom tijelu i reprodukciji, razvijanje ekološke svijesti, razvijanje regionalne i međunarodne suradnje sa srodnim ženskim feminističkim organizacijama te aktivno suprotstavljanje nasilju nad ženama.

Izvor:
Internet stranica Ženska mreža Hrvatske: http://www.zenska-mreza.hr

(OZNAŠI) Odjeljenje zaštite naroda / OZNA – jugoslavenska sigurnosno-obavještajna služba nastala 1944. godine kao nasljednik Odseka za zaštitu naroda. Na njezinom čelu je bio Aleksandar Ranković koji je i nakon OZNA-e ostao čelnik tajnih službi u FNRJ i SFRJ do njegove smjene 1966. godine.
U početku se bavila prikupljanjem obavještajnih podataka za potrebe operativnih jedinica, a kasnije se sve više orijentirala prema borbi protiv špijunaže i petokolonaških djelatnosti. Kao takva, sudjelovala je i u političkim progonima i masovnim izvandsudskim likvidacijama u VI. mjesecu 1945. godine. Imala ovlasti na području čitave države.
Od 1946. je preustrojena te se u Ministarstvu unutrašnjih poslova FNRJ organizira Uprava državne bezbednosti ili Udba, a u Ministarstvu narodne odbrane FNRJ organizira se Uprava kontraobaveštajne službe ili KOS.

Izvori:
Dinko Šokčević; Hrvatska od stoljeća 7. do danas; Durieux, Zagreb, 2016.
Zdenko Radelić; Hrvatska u Jugoslaviji 1945. - 1991.; Školska knjiga, Zagreb, 2006.
Vojna enciklopedija, sv. 6; Redakcija Vojne enciklopedije, Beograd, 1970.-76.
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica OZNA: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=46023

vojska ustrojena u IV. mjesecu 1941. godine dolaskom Ustaša i stvaranjem NDH. Domobrani su bili redovna vojska, u koju se novačilo na poziv propisan zakonom. Zamišljeni su kao nastavak Kraljevskog ugarsko-hrvatskog domobranstva iz razdoblja od 1868. do 1918. godine, kada je ono bilo u sklopu oružanih snaga Austro-Ugarske Monarhije. Osim Domobranstva, vojne snage NDH su se sastojale još i od Ustaške vojnice i Oružaništva.
Domobranstvo je bilo podređeno Ministarstvu domobranstva. Sastojalo se od kopnenih, zrakoplovnih i mornaričkih postrojbi, a brojalo je od 75 000 vojnika 1941. pa sve do 130 000 vojnika 1943. godine, po nekim izvorima čak i 200 000 vojnika. Nakon 1944. formalno je spojeno s Ustaškom vojnicom u Hrvatske oružane snage ili HOS.
Do kraja rata ostaju neujednačena vojska, dok je jedan dio bio slabo naoružan, od drugog su se djela stvarale elitne postrojbe od kojih je dio čak i postrojen u Waffen-SS divizije. Ta činjenica samo je jedan primjer toga da su u praksi domobrani često bili pod upravom Talijana ili Nijemaca i prvenstveno su morali služiti njihovim ciljevima, premda su se oni mogli poklapati s ustaškim.

Izvori:
Ivo Goldstein; Povijest Hrvata od 1918. do danas; Školska knjiga, Zagreb, 2007.
Slavko Goldstein, Ivo Goldstein; Jasenovac i Bleiburg nisu isto; Novi Liber, Zagreb, 2011.
Fikreta Jelić-Butić; Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska : 1941-1945.; Liber / Školska knjiga, Zagreb, 1977
Sabrina P. Ramet, ur; Nezavisna Država Hrvatska 1941. – 1945., zbornik radova; Alinea, Zagreb, 2009.
Jozo Tomasevich; Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945. : okupacija i kolaboracija; Europapress holding / Novi Liber, Zagreb, 2010
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica domobranstvo: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=15879

DRAGIŠA (BUCA) PAVLOVIĆ (5. X. 1943. – 9. IX. 1996.) – srpski političar.
U III. mjesecu 1986. dolazi na mjesto predsjednika Gradskog komiteta OSK Beograda. Poznat je kao prvi koji je javno upozorio na probleme koje će izazvati Miloševićeva retorika, poslušni mediji i „patriotski“ intelektualci. U IX. mjesecu 1987. saziva konferenciju za novinare na kojoj govori o tome da Miloševićeva politika vodi Srbiju u propast. No do tada je Milošević imao velikog utjecaja na medije tako da vodeći mediji napadaju Pavlovića, čak u Politici ekspres Miloševićeva žena, Mirjana Marković, piše tekst optužujući ga da potkopava jedinstvo Srbije i Jugoslavije.
Do kraja mjeseca, 23. i 24. IX. 1987., sazvana je Osma sjednica CK SKS na kojoj je glavna točka dnevnog reda bila razrješenje Dragiše Pavlovića s funkcije predsjednika beogradske partije.
Prije same smjene, Pavlović je na sjednici održao govor koji je zabilježen kao jedan od zadnjih otvorenih govora u Srbiji protiv politike Slobodana Miloševića.

Izvori:
Charles Ingrao, ur., Thomas A. Emmert, ur.; Suočavanje s jugoslavenskim kontroverzama; Biblioteka Memorija, Sarajevo, 2010
Branko Petranović, Momčilo Zečević; Jugoslavija 1918/1988: tematska zbirka dokumenata; Izdavačka radna organizacija „Rad“; Beograd, 1988.
Sabrina P. Ramet; Tri Jugoslavije, izgradnja države i izazov legitimacije 1918.-2005.; Golden marketing – Tehnička knjiga. Zagreb, 2009.
Aleksandar R. Miletić; Generacije srpskih (re)centralista, 1968-1990: Opravdani zahtevi ili put u raspad Jugoslavije?; portal Yu historia: http://www.yuhistorija.com/serbian/jug_druga_txt01c3.html

(U VRIJEME OSME SJEDNICE) OSMA SJEDNICA CK SKS – održana 23. i 24. IX.1987. godine. Zapamćena po tome što predsjednik CK SKS Slobodan Milošević kreće u otvoreni sukob s neistomišljenicima i potiskuje ih s političke scene.
Cilj sjednice je bio Miloševićevo razračunavanje s političkim neprijateljima, ponajprije šefom beogradske partije Dragišom Pavlovićem koji je svega par dana ranije kritizirao Miloševićevu politiku u medijima. Osim na njega, napad je bio usmjeren i na predsjednika Predsjedništva SR Srbije, Ivana Stambolića, Miloševićevog donedavnog mentora koji je podržao Pavlovića. Pavlović je bio razriješen s čela beogradske partije, a Stambolić je politički marginaliziran, da bi 14. XII. 1987. dao ostavku na svoju poziciju.
Iako je tada vrh JNA, Branko Mamula s ostatkom vodstva, bio nezadovoljan razvojem situacije, nakon bezuspješnih pokušaja njihove intervencije i kontakata s vodstvom ostalih republika, Slobodan Milošević stječe potpunu kontrolu nad političkim životom SR Srbije.

Izvori:
Branko Petranović, Momčilo Zečević; Jugoslavija 1918/1988: tematska zbirka dokumenata; Izdavačka radna organizacija „Rad“; Beograd, 1988.
Sabrina P. Ramet; Balkanski Babilon: Raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada; Alineja, Zagreb, 2005.
Aleksandar R. Miletić; Generacije srpskih (re)centralista, 1968-1990: Opravdani zahtevi ili put u raspad Jugoslavije?; portal Yu historija: http://www.yuhistorija.com/serbian/jug_druga_txt01c3.html

OSMI KORPUS NOVJ – poznat i kao dalmatinski, osnovan je 7. X. 1943., a sastavljen je od 9., 19., 20. i 26. partizanske divizije. Pri osnutku broji 13 049 vojnika, broj koji do kraja 1944. raste na 35 000, a do kraja II. mjeseca 1945. na 45 524 vojnika. Dana 1. III. 1945. ulazi u sastav 4. armije JA.
Tijekom 15 mjeseci postojanja djelovao je na području Dalmacije, Like i zapadne Bosne. Skupa s britanskim snagama bori se za Vis, a posebne zasluge dobiva za konačno oslobođenje Dalmacije tijekom jeseni 1944. godine kada u tri faze oslobađa preostala neslobodna područja. Tada su oslobođeni Split, Trogir, Zadar, Šibenik, Knin i brojni drugi gradovi i područja. Pri tome bilježi pobjede protiv njemačkih, ustaških i četničkih snaga. Nakon ovih akcija dobiva i naziv „udarni“.

Izvor:
Vojna enciklopedija, sv. 6; Redakcija Vojne enciklopedije, Beograd, 1970.-76.

SAVEZNO IZVRŠNO VIJEĆE – skraćeno SIV, izvršni organ u FNRJ i kasnije SFRJ.
Osnovano 1953. godine umjesto dotadašnje vlade FNRJ. Sastojalo se od predsjednika, dva potpredsjednika i dvanaest saveznih sekretara (ekvivalent ministrima). Prvi je predsjednik SIV-a bio Josip Broz Tito koji taj položaj drži do 1963. godine.
Sjedište SIV-a bilo je u Novom Beogradu.

Izvori:
Husnija Kamberović; Nacionalno pitanje i koncepti države: centralizam, federalizam, autonomizam, regionalizam; portal Yu historija: http://www.yuhistorija.com/serbian/jug_druga_txt01.html
Branko Petranović, Momčilo Zečević; Jugoslavija 1918/1988: tematska zbirka dokumenata; Izdavačka radna organizacija „Rad“; Beograd, 1988.
Zdenko Radelić; Hrvatska u Jugoslaviji 1945. - 1991.; Školska knjiga, Zagreb, 2006.

FERAL TRIBUNE – hrvatski političko-satirični tjednik.
Prvotno izlazio od 1983. kao dodatak Nedjeljne Dalmacije pod nazivom „Feral“, da bi ga 1989. Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović dodatno proširili. Nakon što hrvatska vlast uspijeva dobiti upravu nad uredništvom, novinari Ferala odlaze iz Slobodne Dalmacije i 1993. pokreću Feral Tribune kao samostalne novine.
U svojim novinama feralovci objavljuju kritičke tekstove lijevih i liberalnih novinara i publicista. Feralovi tekstovi su bili oštra satirička kritika politike, vlasti, ratnih zločina, korupcije i brojnih drugih tema. Kao takvi izazivali su otpor vlasti koje su ga u više navrata pokušali ugasiti. Financijski neodrživ, Feral Tribune se gasi 2008. godine.

Izvor:
Blanka Jergović; Komunikacijska kultura hrvatskih novinara: medijska scena 1994.; Društvena istraživanja : časopis za opća društvena pitanja, Vol.12 No.6 (68) Prosinac 2003.
Dragan Markovina; Jugoslavenstvo poslije svega; Mostart, Zemun 2015.
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica Feral Tribune: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=69428

Vojni sukob između članica Antante i Centralnih sila te njihovih saveznika.

Kao povod je poslužio Sarajevski atentat 28. VI. 1914. u kojem član Mlade Bosne Gavrilo Princip ubija austrougarskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu ženu Sofiju. Njega je pratila lančana reakcija diplomatskih ultimatuma i prijetnji između Austro-Ugarske i Srbije koja je neizbježno vodila u rat.
Rat službeno izbija 28. VII. 1914., austrougarskom objavom rata Srbiji. Premda se tog dana nitko nije nadao širenju rata na čitavu Europu i na dio svijeta.
Na strani Antante borili se Velika Britanija, Francuska, Rusija, Italija, SAD, Japan, Srbija, Crna Gora, Rumunjska, Grčka i dr., a na strani Centralnih sila Njemačka, Austro-Ugarska, Osmansko Carstvo i Bugarska. Ukupno je u Prvom svjetskom ratu sudjelovalo 36 država, dok je na svijetu u tom trenutku bilo 54 države. Rat se vodio na prostorima 14 država, u njemu je sudjelovalo 70 milijuna ljudi od kojih je oko 10 milijuna smrtno stradalih.
Rat završava 11. XI. 1918. primirjem, nakon kojeg tijekom 1919. i 1920. slijede mirovni sporazumi kojima su pobijeđene sile bile obvezane na isplatu ratnih odšteta, a njihove su oružane snage svedene na minimum.

Izvori:
Enrico Cravetto, ur.; Povijest 16 : Prvi svjetski rat i poslijeratna Europa : (1914. - 1936.); Europapress holding, Zagreb, 2008.
Josip Horvat; Prvi svjetski rat : panorama zbivanja 1914-1918; Stvarnost, Zagreb, 1967
Ian Kershaw; Do pakla i natrag : Europa 1914-1949.; Fraktura, Zaprešić, 2017
Josip Pavičić, ur.; Prvi svjetski rat : dvostrani leksikon : hrvatski i srpski pogled; Naklada Pavičić, Zagreb, 2016.
World War I; The new encyclopaedia Britannica; Sv. 12., Encyclopaedia Britannica, Chicago, 1995.
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica svjetski ratovi: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59137

FRANJO TUĐMAN (14. V. 1922. – 10. XII. 1999.) – hrvatski političar i povjesničar.
Sudionik partizanskog pokreta od 1941. godine, a nakon uspostave FNRJ nastavlja vojnu karijeru i do 1960. postaje jedan od najmlađih general JNA.
Godine 1961. napušta vojnu službu i posvećuje se historiografiji te uskoro postaje direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Sve više kritizira dominantni narativ i preispituje percepciju ustaških zločina u jugoslavenskoj historiografiji, kao što je brojka stradalih u Jasenovcu.
Od 1967. daje podršku Deklaraciji te Hrvatskom proljeću / MASPOK-u. Nakon toga je isključen iz Saveza komunista te umirovljen, a u dva navrata biva zatvoren, 1972. i 1981. godine.
Aktivno se u politiku vraća 1989. godine kada postaje prvi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice koja pobjeđuje na izborima 1990. godine. Dva puta je biran za predsjednika, 1992. i 1997., no za vrijeme drugog mandata umire od raka 1999. godine.
Ostaje kontroverzna ličnost hrvatske povijesti. Kao predsjedniku HDZ-a i Hrvatske pripadaju mu zasluge za osamostaljenje Republike Hrvatske, no u isto vrijeme je njegova politika obilježena autokratskom vladavinom, antisrpskom retorikom, intervencijom u BiH, štićenje ratnih zločinaca i drugim potezima koji dovode Hrvatsku u međunarodnu izolaciju. Osim toga, vremenom doživljava i sve veće osude u javnosti zbog raznih slučajeva zloupotrebe položaja kao što su neprihvaćanje rezultata lokalnih izbora u Zagrebu 1995. godine i odbijanje potvrde gradonačelnika iz opozicije i druge.

Izvori:
Dragutin Lalović; O totalitarnim značajkama hrvatske države (1990.-1999.); Politička misao : časopis za politologiju, Vol.37 No.1 Svibanj 2000.
Charles Ingrao, ur., Thomas A. Emmert, ur.; Suočavanje s jugoslavenskim kontroverzama; Biblioteka Memorija, Sarajevo, 2010
Z. Radelić, D. Marijan, N. Barić, A. Bing, D. Živić; Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat; Školska knjiga, Zagreb, 2006.
Sabrina P. Ramet; Balkanski Babilon: Raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada; Alineja, Zagreb, 2005.
Marija Sentić; Kronologija Republike Hrvatske 1990. – 1998.; Hrvatski institut za povijest, Školska knjiga, Zagreb, 2015.
digitalno izdanje Enciklopedije Britannica, natuknica Franjo Tuđman: https://www.britannica.com/biography/Franjo-Tudjman

FRANZ LISZT (22. X. 1811. – 31. VII. 1886.) – madžarski skladatelj i pijanist, prvu poduku iz glasovira dobio sa sedam godina, a već dvije godine kasnije imao i prve nastupe.
Otišavši u Pariz započinje svoju karijeru koncertanta te se kreće u najvišim umjetničkim krugovima. Sredinom 19. stoljeća doživljava vrijeme najveće slave, a u drugoj polovici 19. stoljeća se sve više usmjerava ka skladanju i dirigiranju vlastitih djela.
Danas ga pamtimo kao, uz F. Chopina, najvećeg pijanista svojega doba i vjerojatno najvećeg glasovirskog virtuoza uopće. Njegov se sveukupni opus sastoji od 700 djela, od čega više od 400 za glasovir, 42 za orgulje/harmonij, 72 sakralna i 21 komorno djelo, 55 zborskih skladbi, 82 pjesme, jedna opera i dr.

Izvor:
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica Liszt, Franz: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36802

GASTARBAJTER – od njemačke riječi Gastarbeiter koja u doslovnom prijevodu znači „gost radnik“.
Početkom 50-ih godina 20. st. industrija Zapadne Njemačke doživljava preporod te se javljaju potrebe za radnicima, posebice nakon izgradnje Berlinskog zida 1961. godine.
Tijekom tog razdoblja u Zapadnu Njemačku dolaze radnici iz slabije razvijenih europskih zemalja, uključujući i iz Jugoslavije, koje Nijemci nazivaju gastarbajterima.
Vrhunac radnih migracija Jugoslavija bilježi 70-ih godina, a najveći postotak je migrirao iz SR Hrvatske. Dio se gastarbajtera vraćao u Jugoslaviju, a dio i ostajao u Njemačkoj, no većina je zadržala neki oblik vezanosti te bi tijekom privremenog ili stalnog povratka postajali simbolom dobro stojećih građana.

Izvor:
Zdenko Radelić; Hrvatska u Jugoslaviji 1945. - 1991.; Školska knjiga, Zagreb, 2006.

GOLI OTOK – logor za političke zatvorenike na otoku Goli, logor obuhvaća i žensku kaznionicu na obližnjem otoku Sveti Grgur.
Logor je osnovan 1949., godinu dana nakon rezolucije Informbiroa kojim se Jugoslavija udaljava od SSSR-a. U tom periodu funkcionira kao mjesto internacije „informbiroovaca“, odnosno pristalica Staljina i SSSR u sukobu s Titom i Jugoslavijom. Na Golom otoku završavali su i potpuno nedužni ljudi koji nisu imali nikakve veze s Informbiroom i komunističkim partijama. Na taj način djeluje do privremenog zatvaranja 1956. godine.
Nakon toga se ponovno otvara 1959., ali služi kao kazneno-popravni dom za mlađe delikvente, kriminalce i poneke političke zatvorenike sve do 1988. i konačnog zatvaranja.
Otok Goli je izoliran i okružen jakim morskim strujama, nenaseljen i bez zelenila s jakim vrućinama ljeti i vjetrovima zimi. Kao takav je odabran radi izolacije zatvorenika, nemogućnosti bijega te za strogo kažnjavanje.
Logoraši su bili prisiljeni obavljati teške poslove u kamenolomu i rudnicima boksita. Pri tome je dodatna zadaća logora bila fizički i psihički slomiti logoraše. Logoraši bi morali premlaćivati jedni druge ili prenositi velike hrpe kamenja s jednog mjesta na drugi, bez stvarne svrhe, a bili su podvrgnuti i drugim ponižavajućim tretmanima.
Kroz logor prolazi 13 tisuća logoraša. Među njima su bili česti istaknuti komunisti kao što su sudionici Oktobarske revolucije, Španjolskog građanskog rata, članovi KPJ-a, savezni i republički ministri, savezni zastupnici, generali i drugi časnici. Prema Udbinim podatcima na Golom otoku je bilo čak 1307 nositelja „Partizanske spomenice 1941.“ Sveukupni broj umrlih iznosi više od 400 osoba.
Prema broju zatvorenika najviše ih je bilo iz Srbije, dok je po omjeru zatvorenika i stanovnika pojedinih republika najviše bilo iz Crne Gore, a potom iz Srbije. Radi se republikama koje su tradicionalno bile bliže Rusiji. Većina logoraša je dovedena bez sudskog procesa.

Izvori:
Ivo Goldstein; Hrvatska 1918.-2008.; EPH Liber,Zagreb, 2008.
Martin Previšić; Broj kažnjenika na Golom otoku i drugim logorima za informbirovce u vrijeme sukoba sa SSSR-om (1948.-1956.); Historijski zbornik, Vol.66 No.1 Veljača 2015.
Zdenko Radelić; Hrvatska u Jugoslaviji 1945. - 1991.; Školska knjiga, Zagreb, 2006.
Skupina autora; Jugoslavija u istorijskoj perspektivi; Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2017.
Dinko Šokčević; Hrvatska od stoljeća 7. do danas; Durieux, Zagreb, 2016.
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica Goli otok: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22573

formiran je kao podrška ustaškim logorima smrti Jadovno u V. mjesecu 1941. godine i funkcionirao je kao tranzitni logor za logore Jadovno te Slanu i Metajnu na otoku Pagu.
U njega su dopremani Srbi i Židovi s čitavog područja NDH. Broj logoraša koji je u jednom trenutku mogao zaprimiti iznosi oko 4 tisuće, dok je tijekom postojanja ovog logora kroz njega je prošlo sveukupno preko 28 tisuća logoraša.
Logor Gospić, kao i logor Jadovno, prestaju postojati nakon VIII. mjeseca 1941. godine na intervenciju talijanskih okupacijskih vlasti jer je postojanje logora doprinijelo i nastanku antifašističkog otpora na u Lici i zapadnoj Bosni. Ustaše brojne logoraše likvidiraju, dok preostale prebacuju u Jastrebarsko, a potom u Jasenovac i Staru Gradišku.

Izvor:
Mišo Deverić, Ivan Fumić; Hrvatska u logorima 1941. – 1945.; Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske Zagreb, Zagreb, 2008.
Ivo Goldstein; Holokaust u Zagrebu; Židovska općina Zagreb, Novi Liber, Zagreb 2001.

U ovome razdoblju srednja je škola bila nastavak četverogodišnje osnovne škole. Gimnazija se dijelila se na nepotpune(četiri razreda) i potpune(osam razreda). Tako je gimnazija obuhvaćala učenike od 11 do 18 godina. Osim gimnazija, postojale su i građanske, učiteljske i razne vrste strukovnih srednjih škola.

Izvor:
Dubravka Miljković, Štefka Batinić; Iz povijesti hrvatskog srednjeg školstva u razdoblju od 1918.-1940., Napredak : časopis za pedagogijsku teoriju i praksu, Vol.152 No.3-4 Listopad 2011.

GRAĐANSKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA – skraćeno GOLJP, nevladina neprofitna organizacija koja radi na zaštiti i promociji ljudskih prava od 1992. godine. Razvila se kao odgovor na masovna kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj tijekom rata. Predsjednik GOLJP-a je Zoran Pusić.
Djelatnost tijekom ratnih godina obuhvaća pomoć u slučajevima dobivanja državljanstva i putovnica, rješavanja statusa stranaca i stjecanja radnih dozvola i slične slučajeve u kojima su građani trebali pravnu pomoć. Osim toga, GOLJP se bavio i prigovaračima savjesti, potragom za nestalim i razmještenim osobama, suprotstavljanju nezakonitom protjerivanju iz stanova i kuća, vodio je SOS liniju besplatne pravne pomoći, zahtjevom za vraćanje imena Trga žrtava fašizma u Zagrebu i brojnim drugim aktivnostima.
Nakon rata bavi se traženjem osoba nestalih nakon Oluje i Bljeska te organizira sigurne kuće za povratak izbjeglog stanovništva u sjevernom dijelu Krajine. Prati i velik broj sudskih procesa za ratne zločine u Hrvatskoj, s nizom drugih organizacija specijaliziranih za zaštitu ljudskih prava.
Aktivni su i danas te se i dalje bave zaštitom i promocijom individualnih ljudskih prava, unapređivanjem standarda ljudskih prava i građanskih sloboda, izgradnji otvorenog demokratskog društva, smanjenju političkog nasilja, etničke mržnje i ksenofobije i uklanjanju ratova kao mogućnosti rješavanja konflikta među civiliziranim državama.

Izvor:
Mrežna stranica Građanskog odbora za ljudska prava: http://www.goljp.hr/o-nama.html

(HAŠKA PRESUDA) MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU – skraćeno MKSJ, na engleskom jeziku The International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, skraćeno ICTY.
Sud je osnovan 25. V. 1993. godine od Vijeća sigurnosti UN-a. Zadužen je za procesuiranje ratnih zločina s područja bivše Jugoslavije koji su se dogodili tijekom ratova 90-ih i ranih 2000-ih. Ovaj je sud prvi takav kojeg je osnovao UN i prvi međunarodni sud od vremena procesuiranja zločina Drugog svjetskog rata u Nürnbergu i Tokyju.
Cilj tribunala je procesuirati odgovorne, neovisno o njihovom položaju i činu te pokazati da su krivnje za ratne zločine individualne, kako bi se izbjeglo kolektiviziranje krivnje na čitave narode. Pred sud su izvedeni predsjednici, premijeri, ministri i drugi političari, viši i niži časnici u vojsci i policiji. Sveukupno, sud je procesuirao preko 160 osoba.
Tribunal je ujedno pomogao u samom istraživanju i dokumentiranju zločina i stvorio široku bazu podataka za daljnja istraživanja ovoga perioda, ali i objektivno suočavanje s prošlošću.

Izvor:
Charles Ingrao, ur., Thomas A. Emmert, ur.; Suočavanje s jugoslavenskim kontroverzama; Biblioteka Memorija, Sarajevo, 2010
Sabrina P. Ramet; Balkanski Babilon: Raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada; Alineja, Zagreb, 2005.
Mrežna stranica ICTY: http://www.icty.org/en/about
Mrežna stranica agencije Sense: https://www.sense-agency.com/naslovna/naslovna.1.html

INTERNACIJA – u slučajevima potrebe zaštite državne sigurnosti pravni naziv za potpuno ili djelomično oduzimanje slobode kretanja civilnim osobama koji su najčešće državljani neprijateljske države koje su se našle na teritoriju države s kojom je njihova država u ratu ili na području pod njezinom ratnom okupacijom. Često eufemizam za pritvor i uskratu prava te dopuštanje zlostavljanja. Kao takva, internacija je bila često sredstvo obračuna s nepodobnima u ratnim vremenima. Internirane osobe nisu zarobljenici, iako se i na njih primjenjuje Ženevska konvencija iz 1949. i iako je njihov položaj i postupak prema njima često sličan onomu ratnih zarobljenika.

Izvor:
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica internacija: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27641

Dovođenjem Ustaša na vlast, fašistička Italija si je osigurala put za ostvarivanje svojih pretenzija na istočnom Jadranu. Te su pretenzije osigurane potpisivanjem Rimskih ugovora iz 18. V. 1941. godine, nakon kojih je ubrzo slijedila i formalna podjela dijela teritorija Nezavisne Države Hrvatske u tri talijanske okupacijske zone.
Prva je zona obuhvaćala najveći dio obale i ti su teritoriji Hrvatske bili izravno pripojeni Italiji. Radi se o području Suška i Čabra, otocima Krk i Rab, cijelom zadarskom zaleđu, područjima Biograda i Šibenika, grad Trogir, Kaštela, Split, otoci Čiovo, Šolta, Korčula i Mljet te dio Konavla i Boka Kotorska. Druga zona je kao demilitarizirana ostala formalno u sastavu NDH, no u stvarnosti su u njoj potpunu vlast imali Talijani. Talijanska vojska u prve dvije zone je brojala preko 200 000 vojnika, odnosno bila je brojnija od vojske NDH. Rimskim ugovorom bilo je dogovoreno i to da trošak talijanske vojske snosi proračun NDH. U trećoj su zoni većinu vojnih postrojbi činile postrojbe NDH, no najčešće su njima zapovijedali talijanski časnici. Zapovijedajući vojskom NDH, u ratnom su razdoblju time osigurali prevlast i u trećoj zoni.
Sveukupno su sve tri zone obuhvaćale nešto manje od polovice ukupnog teritorija NDH, s time da je prema Zagrebu granica bila oko Karlovca.

Izvori:
Ivo Goldstein; Povijest Hrvata od 1918. do danas; Školska knjiga, Zagreb, 2007.
Ivan Kovačić; Kampor 1942. – 1943.: Hrvati, Slovenci i Židovi u koncentracijskom logoru na otoku Rabu; Adamić, Rijeka, 1998.
Marin Kuzmić, Boris Vušković; Rimski ugovori: Kraljevina Italija – Kraljevina Hrvatska (NDH) 18. Svibnja 1941.; Udruga antifašista i antifašističkih boraca grada Splita, Split, 2016.
Sabrina P. Ramet, ur; Nezavisna Država Hrvatska 1941. – 1945., zbornik radova; Alinea, Zagreb, 2009.
Jozo Tomasevich; Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945. : okupacija i kolaboracija; Europapress holding / Novi Liber, Zagreb, 2010

IVAN STAMBOLIĆ (5. XI. 1936. – 25. VIII. 2000.) - srpski političar, nećak političara Petra Stambolića.
Godine 1976. dolazi na poziciju tajnika Izvršnog komiteta Predsjedništva SKS, da bi dvije godine kasnije došao na čelo Izvršnog vijeća Skupštine SR Srbije. Godine 1984. postaje predsjednik CK SKS, a 1986. predsjednik Predsjedništva SR Srbije. Tijekom svoje karijere bio je recentralist i u pogledu odnosa prema autonomnim pokrajinama i prema pitanju federativnog uređenja države.
Bio je neformalni mentor Slobodanu Miloševiću, s kojim ga je vezalo i dvostruko vjenčano kumstvo. Stambolić ga prvo podržava 1984. kada dolazi na čelo beogradske partije, a potom i 1986. kada ga Milošević nasljeđuje kao predsjednik CK SKS, u trenutku kada Stambolić postaje predsjednik Predsjedništva SR Srbije.
No od 1986. Stambolić se polako udaljava od Miloševića i njegovog rastućeg nacionalizma. Iako od početka 80-ih jasno podržava centralističku politiku, od 1986. ublažava retoriku i upozorava na koketiranje pojedinaca sa srpskim nacionalizmom. Razdor između dvojice političara raste nakon Miloševićevog posjeta Kosovu u IV. mjesecu 1987. godine. Svega pet mjeseci poslije, na Osmoj sjednici CK SKS, Ivan Stambolić postaje politički marginaliziran, da bi 14. XII. 1987. bio primoran otići s funkcije predsjednika Predsjedništva SR Srbije.
Od 1988. godine Stambolić postaje ravnatelj Jugoslavenske banke za međunarodnu ekonomsku suradnju na čijem čelu ostaje do 1997. kada ga Milošević smjenjuje.
Dana 25. VIII. 2000., svega mjesec dana prije predsjedničkih izbora u Srbiji, otet je u Beogradu na području Banova brda. Njegovi su ostatci pronađeni tek tri godine kasnije, na Fruškoj gori. Istraga je utvrdila kako su ga ubili „pripadnici elitne paravojne policijske jedinice odane Slobodanu Miloševiću.“
Ukupno je za Stambolićevo ubojstvo na zatvorsku kaznu osuđeno osam osoba, jedna na 4, a ostale na 15 ili 40 godina.

Izvori:
Charles Ingrao, ur., Thomas A. Emmert, ur.; Suočavanje s jugoslavenskim kontroverzama; Biblioteka Memorija, Sarajevo, 2010
Branko Petranović, Momčilo Zečević; Jugoslavija 1918/1988: tematska zbirka dokumenata; Izdavačka radna organizacija „Rad“; Beograd, 1988.
Sabrina P. Ramet; Tri Jugoslavije, izgradnja države i izazov legitimacije 1918.-2005.; Golden marketing – Tehnička knjiga. Zagreb, 2009.
Aleksandar R. Miletić; Generacije srpskih (re)centralista, 1968-1990: Opravdani zahtevi ili put u raspad Jugoslavije?; portal Yu historia: http://www.yuhistorija.com/serbian/jug_druga_txt01c3.html
Portal b92: http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2005&mm=07&dd=18&nav_category=120&nav_id=172820

Pojam podrazumijeva najveći ustaški koncentracijski logor koji je djelovao od 1941. do 1945. godine, tj. koji je postojao 1337 dana. Uspostavu logora je naredio Eugen Dido Kvaternik sredinom srpnja 1941. godine, a osnovan je radi primoranosti napuštanja logora Gospić, Jadovno, Slano i Metajne kojih se NDH morala odreći pod talijanskim pritiskom. Logorski kompleks se sastojao od logora Krapje (Jasenovac I) i Bročice (Jasenovac II) u koje su dopremani prvi zarobljenici od VIII. do XI. mjeseca 1941. godine. Potom nastaje logor Ciglana (Jasenovac III) nakon čega je osnovan i logor Kožara (Jasenovac IV) u I. mjesecu 1942., a u II. mjesecu kaznionica Stara Gradiška (Jasenovac V) koja je također djelovala kao dio jasenovačkog logorskog kompleksa. U V. mjesecu 1942. osnovan je i u Uštici tzv. Ciganski logor za Rome.
Jasenovac je istovremeno bio i logor smrti i radni logor, a službena brojka stradavanja je preko 83000 ljudi. Prema procjenama čak oko 48000 se od te brojke odnosi na Srbe, oko 12000 na Hrvate i Muslimane. oko 13000 na Židove i oko 10000 na Rome
Danas se na prostoru nekadašnjeg logora (Jasenovac III – Ciglana) nalazi spomen područje s Memorijalnim muzejom i spomenikom Kameni cvijet. Za datum komemoracije žrtava Jasenovca uzet je 22. IV., dan kada je od preostalih 1073 preživjelih logoraša njih preko 600 krenulo u proboj iz logora. Manje od 500 logoraša je ostalo i nije sudjelovalo u proboju zbog bolesti, starosti ili nemoći. U neravnopravnoj borbi većina ih je poginula, a svega se nešto više od stotinu ljudi uspjelo spasiti.

Izvori:
Mišo Deverić, Ivan Fumić; Hrvatska u logorima 1941. – 1945.; Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske Zagreb, Zagreb, 2008.
Ivo Goldstein; Povijest Hrvata od 1918. do danas; Školska knjiga, Zagreb, 2007.
Slavko Goldstein; Jasenovac - tragika, mitomanija, istina; Fraktura, Zaprešić, 2016
Mario Kevo; Počeci logora Jasenovac; Scrinia Slavonica, Vol.3 No.1 Studeni 2003.
Nataša Mataušić; Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor; Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac – Zagreb, 2003.
Jelka Smreka, Đorđe Mihovilović; Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac; Spomen-područje Jasenovac; Jasenovac, 2007.
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica Jasenovac: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28795
natuknica koncentracijski logori: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=32708
Mrežna stranica Spomen područja Jasenovac: http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284

PRVOMAJSKA ZABAVA – proslava prvog maja/svibnja. Taj je datum međunarodni praznik rada, dan solidarnosti radništva i općenito radnih ljudi cijeloga svijeta.
Proslava Prvoga maja povijesno je vezana uz štrajkaški pokret koji se razvio u SAD-u 1890-ih i veliki štrajk u Chicagu 1. V. 1886., u kojem je sudjelovalo približno 40 000 ljudi. Tada su na skupu radničke vođe istaknuli zahtjeve simbolizirane u tri osmice: osam sati rada, osam odmora i osam kulturnog uzdizanja. Ubrzo dolazi do oružanoga napada na štrajkaše u kojem je ubijeno šestero ljudi, a ranjeno oko pedesetero, dok je velik broj demonstranata bio uhićen.
Taj se dan obilježava odlukom Druge internacionale iz 1889., a s vremenom je u 20. stoljeću u mnogim zemljama prihvaćen kao državni praznik.

Izvor:
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica Prvi svibanj: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50876

BALVAN REVOLUCIJA – pojam kojim se obilježava početak oružane pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj.
Nakon što hrvatske akcija oduzimanja oružja rezervnog sastava u sjevernoj Dalmaciji ne uspijeva u Kninu i Obrovcu, dolazi do „balvan revolucije“. Započinje 17. VIII. 1990. kada balvanima, kamenjem i automobilima uz naoružanu stražu Srbi blokiraju ceste i željeznice prema Kninu, Benkovcu i Gračacu. Pobune se uskoro šire i na velik dio zaobalja sjeverne Dalmacije, Liku i Banovinu, a poslije i u druge krajeve Hrvatske u kojima su Srbi imali znatan udio u stanovništvu.

Izvori:
Ivo Goldstein; Povijest Hrvata od 1918. do danas; Školska knjiga, Zagreb, 2007.
Z. Radelić, D. Marijan, N. Barić, A. Bing, D. Živić; Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat; Školska knjiga, Zagreb, 2006.
Sabrina P. Ramet; Balkanski Babilon: Raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada; Alineja, Zagreb, 2005.
Marija Sentić; Kronologija Republike Hrvatske 1990. – 1998.; Hrvatski institut za povijest, Školska knjiga, Zagreb, 2015.

(ZAVRŠIO U LORI) - VOJNO ISTRAŽNI CENTAR LORA – vojni zatvor u splitskoj pomorskoj bazi Lori u kojima je Hrvatska vojska držala zarobljene neprijateljske vojnike, ali i civile, uglavnom srpske i crnogorske nacionalnosti, bez ikakvog pravnog osnova.
Zatočeništvo se pravdalo sumnjom u „neprijateljsko djelovanje protiv RH“, a pratilo ga je vrijeđanje, ponižavanje, mučenje i fizičko zlostavljanje, uslijed čega su dva civila i troje ratnih zatočenika preminuli.
Za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Lori pravomoćno je osuđeno osam osoba.
Naknadno je podignuta i optužnica protiv pet osoba za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. Do 2017. godine su tri osobe nepravomoćno osuđene, a protiv dvije se još vodi kazneni postupak.

Izvori:
Optužnice pred Županijskim sudom u Splitu protiv T. Duića, T. Vrkića, M. Bajića, J. Bikića, D. Banića, E. Bungura, A Gudića i A. Botića za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u procesu „Lora 1“.
Mrežna stranica Documente, praćenje suđenja za ratne zločine „Lora 2“: https://www.documenta.hr/hr/zločin-u-lori-2-opt.-tomislav-duić-i-dr.html

MILKA PLANINC (21. XI. 1924. – 7. X. 2010.) - hrvatska političarka, sudionica partizanskog pokreta od 1941. godine i članica CK SKH od 1959. godine.
Bila je republička sekretarka za školstvo i obrazovanje te predsjednica Republičkoga vijeća Sabora SRH, a od 1968. bila je i članica Izvršnoga komiteta CK SKH. Nakon sloma Hrvatskog proljeća / MASPOK-a izabrana je prvo za predsjednicu CK SKH na čijem čelu ostaje od 1971. do 1982. godine.
Potom postaje i predsjednica Saveznog izvršnog vijeća ili SIV-a od 1982. do 1986. godine, zbog čega ostaje zapamćena kao prva žena na čelu vlade neke od socijalističkih država.
Mandat joj je obilježen ekonomskom krizom u Jugoslaviji zbog čega donosi Dugoročni program ekonomske stabilizacije koji zbog zabrane i ograničenja uvoza niza dobara izaziva krizu opskrbe stanovništva i nestašice. Nakon toga 1985. poduzima vitalne reforme gospodarstva, no iste bivaju spriječene otporom kruga partijaca oko Branka Mikulića. Frustrirana, Milka Planinc pokušava dati osatvku, no ona nije prihvaćena te odrađuje ostatak mandata do 1986. kada ju nasljeđuje Branko Mikulić.

Izvori:
Ivo Goldstein; Hrvatska 1918.-2008.; EPH Liber,Zagreb, 2008.
Branko Petranović, Momčilo Zečević; Jugoslavija 1918/1988: tematska zbirka dokumenata; Izdavačka radna organizacija „Rad“; Beograd, 1988.
Sabrina P. Ramet; Balkanski Babilon: Raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada; Alineja, Zagreb, 2005.
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica Planinc, Milka: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=48593

MRDUŠA DONJA – izmišljeno naselje iz drame „Predstava Hamelta u selu Mrduša Donja“ hrvatskog pisca Ive Brešana. Radi se o tragikomediji napisanoj 1965. godine u kojoj se ismijava totalitarni sustav zbog čega je bila i predmet kontroverzi.
Radnja djela se odvija u izmišljenom selu Mrduša Donja u kojoj je vlast odlučila prikazati „kulturni napredak“ sela izvedbom Shakespeareova Hamleta. No, kako stanovnici nisu intelektualno dorasli tumačenju djela, ono prolazi kroz komične izmjene, dok se paralelno u samom selu zbijaju drame, vrlo slične radnji Hamleta.
Predstava se od 1971. izvodi se u kazalištima i bilježi velik uspjeh, a po njoj je 1973. snimljen i istoimeni film.

Izvor:
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica Brešan, Ivo: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9432

NACIONALIZACIJA - postupak kojim se privatna imovina pravne ili fizičke osobe prisilno oduzima uz naknadu ili bez nje i prenosi u vlasništvo države. Nacionalizacija može biti opća, potpuna ili djelomična, prema tome odnosi li se na sva gospodarska poduzeća ili samo na pojedine gospodarske grane, grupacije i pojedina poduzeća, kao i pojedine vrste prirodnih bogatstava (zemljišta, rude i sl.).
Opću nacionalizaciju provele su bivše socijalističke zemlje radi stvaranja centralno upravljanoga planskoga gospodarstva, ali je njihovim prijelazom na sustav tržišnoga gospodarstva provedena djelomična denacionalizacija kroz privatizaciju, iako je država i dalje zadržala znatan udio u vlasništvu poduzeća, infrastrukture i prirodnih bogatstava.

Izvor:
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica nacionalizacija: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42694

BLJESAK – naziv za vojno redarstvenu akciju izvedenu 1. i 2. V. 1995. godine na tada okupiranom dijelu zapadne Slavonije kojom je taj teritorij vraćen pod ustavno pravni poredak Republike Hrvatske. Za manje od 34 sata oslobođeno je 500 četvornih kilometara teritorija.
Time je omogućen povratak protjeranog hrvatskog stanovništva s tog područja, no akcija je ujedno obilježena i iseljavanjem jednog dijela srpskog stanovništva i zločinima nad civilima.
Kao osvetu za „Bljesak“, predsjednik RSK Milan Martić naređuje raketiranje Zagreba, zbog čega ga je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju osudio na 35 godina zatvora.

Izvori:
Ivo Goldstein; Hrvatska 1918.-2008.; EPH Liber,Zagreb, 2008.
Charles Ingrao, ur., Thomas A. Emmert, ur.; Suočavanje s jugoslavenskim kontroverzama; Biblioteka Memorija, Sarajevo, 2010
Sabrina P. Ramet; Balkanski Babilon: Raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada; Alineja, Zagreb, 2005.
Z. Radelić, D. Marijan, N. Barić, A. Bing, D. Živić; Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat; Školska knjiga, Zagreb, 2006.

OLUJA – naziv za vojno redarstvenu akciju izvedenu od 4. do 8. VIII. 1995. godine na tada okupiranom području UNPA sektor Sjever i Jug. Tom je akcijom prestala postojati Republika Srpska Krajina, a u 84 sata je pod ustavno pravni poredak Republika Hrvatske vraćeno više od 10 000 četvornih kilometara teritorija, odnosno skoro 20 posto ukupne površine Hrvatske.
Time je ponovno spojen sjever i jug Hrvatske te su ostvarene mogućnosti za povratak hrvatskih prognanika na ovo područje. Istodobno, iz straha za osobnu sigurnost to područje napušta više od 150 000 srpskog stanovništva, a tijekom i nakon same akcije ubijeno je preko 600 civila i zapaljeno je oko 20 000 objekata.
Danas je „Oluja“ i dalje predmet višestruke interpretacije – dok se iz hrvatske perspektive slavi isključivo kao pobjednička akcija i povratak značajnog dijela teritorija pod Hrvatsku vlast, iz srpske se perspektive naglašavaju žrtve i tumači se isključivo kao etničko čišćenje.

Izvori:
R. Lukić, S. P. Ramet, K. Clewing; Hrvatska od osamostaljenja; Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2013.
Andrijana Perković Paloš; Operacija „Oluja” u radovima američkih i britanskih autora; Časopis za suvremenu povijest, Vol.47 No.3 Prosinac 2015.
Z. Radelić, D. Marijan, N. Barić, A. Bing, D. Živić; Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat; Školska knjiga, Zagreb, 2006.
Marija Sentić; Kronologija Republike Hrvatske 1990. – 1998.; Hrvatski institut za povijest, Školska knjiga, Zagreb, 2015.
Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava: Dokumenti 1993. – 2003.; Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, Zagreb, 2003.

(ORJUNAŠA) ORJUNA – skraćeno od Organizacija jugoslavenskih nacionalista. Teroristička organizacija koja je djelovala u Kraljevini SHS i kasnije u Kraljevini Jugoslaviji. Osnovana je 1921. godine u Splitu s ciljem zaštite unitarističke države i borbe protiv komunizma i separatizma. Glavna obilježja ove organizacije bile su kult jugoslavenske nacije i vjera u čvrstu i autoritativnu državu. Raspuštena je 1929. godine.

Izvori:
Ivo Goldstein; Hrvatska 1918.-2008.; EPH Liber,Zagreb, 2008.
Skupina autora; Jugoslavija u istorijskoj perspektivi; Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2017.
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica Orjuna: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45527

MIRNA REINTEGRACIJA HRVATSKOG PODUNAVLJA – proces povratka područja UN-a Istok, tj. Baranje i istočne Slavonije pod Hrvatsku vlast provedene bez vojnih sukoba.
Pregovori počinju u jesen 1995., a završeni su okviru pregovora u Daytonu u SAD-u. Tamo je dogovoreno postupno reintegriranje tog područja uz prijelaznu upravu UN-a za istočnu Slavoniju, tj. UNTAES. Postignuti dogovor je u obliku sporazuma potpisan 12. XI. 1995. u Erdutu (lokalna srpska zajednica) i u Zagrebu (izaslanstvo hrvatske vlade) uz posredovanja veleposlanika SAD-a i posrednika UN-a te se naziva Erdutski sporazum.
Prijelazna uprava UNTAES trajala je od 15. I. 1996. do 15. I. 1998., odnosno imala je dva jednogodišnja mandata. Nakon toga su ta područja vraćena u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Izvori:
Albert Bing; Put do Erduta. Položaj Hrvatske u međunarodnoj zajednici 1994.-1995. i reintegracija hrvatskog Podunavlja; Scrinia Slavonica, Vol.7 No.1 Rujan 2007.
Albert Bing; Sjedinjene Američke Države i reintegracija hrvatskog Podunavlja; Scrinia Slavonica, Vol.8 No.1 Listopad 2008.
Ivo Goldstein; Hrvatska 1918.-2008.; EPH Liber,Zagreb, 2008.
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica Erdutski sporazum: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=18226

PROLETERI – pojam prvi puta korišten u antičkom Rimu, označavao najnižu klasu koja je nije posjedovala ništa osim djece, tj. prolesa.
Tijekom industrijalizacije označava klasu siromašnih radnika. Pojam u 19. stoljeću prisvajaju komunisti koji proletere opisuju kao ugnjetavanu radničku klasu, lišenu vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, a suprotstavljaju joj buržoaziju, kapitalističku klasu ili bogataše koji su se svoje bogatstvo namakli eksploatiranjem radništva, tj. proletera.
Kao takav, pojam ulazi i u 20. stoljeće, kada socijalističke zemlje težište svoje pažnje usmjeravaju upravo na proletere.

Izvori:
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica proleterijat: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=50618
digitalno izdanje Enciklopedije Britannica, natuknica proletariat: https://www.britannica.com/topic/proletariat

LOGOR NA RABU – talijanski koncentracijski logor na Rabu nalazio se pored mjesta Kampor te se stoga u izvorima može pronaći i kao „logor Kampor“, a službeno je ime na talijanskom jeziku bilo Campo di concentramento per internati civili di Guerra-Arbe. Osnovan je 1942. godine prvenstveno zbog zatočenja raseljenog stanovništva iz anektiranih područja Slovenije i Hrvatske.
Odmah po osnivanju logora protjerani su mještani Kampora, a u njihovim su kućama smješteni talijanski vojnici. Logor je osiguravalo oko 2200 vojnika, a sastojao se od četiri dijela – I. ili muški logor, II. ili židovski logor, III. ili ženski logor i IV. ili logor za kaznene radionice.
Sveukupno, kroz logor je prošlo do 15 000 Slovenaca, Hrvata i Židova. Od te je brojke smrtno stradalo oko 1500 osoba, oko 60% stradalih su bili Slovenci, oko 39% Hrvati, a 1% stradalih su bili Židovi. Koncentracijski logor Kampor bio je najsmrtonosniji od svih talijanskih logora.
Već prije kapitulacije fašističke Italije, među logorašima se organizira otpor. Kada je do logoraša došla vijest o kapitulaciji Italije, oni su razoružali talijanske vojnike te organizirali rapsku brigadu NOVPOH koja je brojala 1700 osoba svih triju naroda. Dio Židova ostaje na Rabu i dok su neki preko Italije emigrirali u Južnu Ameriku, drugi ostaju na otoku do trenutka kada ga Nijemci okupiraju. Nijemci tada šalju zatečene Židove u nacističke logore u kojima većina i umire.

Izvori:
Mišo Deverić, Ivan Fumić; Hrvatska u logorima 1941. – 1945.; Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske Zagreb, Zagreb, 2008.
Esther Gitman; Kad hrabrost prevlada: spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945.; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2012.
Herman Janež; Koncentracioni logor: Kampor na otoku Rabu: 1942. – 1943.; Taboriščni odbor Rab-Gonars pri Koordinacijskem odboru vojnega nasilja ZZB NOB Slovenije, Ljubljana, 2008.
Ivan Kovačić; Kampor 1942. – 1943.: Hrvati, Slovenci i Židovi u koncentracijskom logoru na otoku Rabu; Adamić, Rijeka, 1998.

Posebno odlikovanje pojedincima nežidovima koji su riskirali vlastite živote i živote svojih obitelji kako bi spasili Židove od progona i ubojstava tijekom Drugog svjetskog rata. Najčešće se radi o pomoći u vidu skrivanja Židova u vlastitim domovima, osiguravanja lažnih papira i identiteta te prevoženju i pomaganju u bijegu. Inicijativu za proglašenjem može pokrenuti bilo tko, no ono se provodi tek nakon iscrpne provjere dokumentacije spašenih i svjedoka.
Priznanje je osnovao 1963. i od tada ga uručuje izraelski muzej holokausta Yad Vashem, čiji naziv u prijevodu znači spomenik i ime. Prema trenutnom popisu* na internet stranici Yad Vashema ovo priznanje nosi 115 hrvatskih državljana.
*mrežna stranica provjerena u VIII. mjesecu 2017. godine.

DRUGI SVJETSKI RAT - konflikt koji je trajao od 1939. do 1945. godine, a proširio se na čitav svijet.
U ovome su sukobu suprotstavljene strane bile sile Osovine ili Trojni pak i Saveznici. Glavne snage sila Osovina su činile Njemačka, Italija i Japan i njima pridruženi saveznici Madžarska, Rumunjska, Bugarska, Finska, Srbija, NDH i dr. Glavne snage Saveznika su činile Velika Britanija, SAD, SSSR i Francuska kojima su se pridružile Kanada, Australija, Kina, zemalje Latinske Amerike i dr. Sveukupno u ratu sudjeluje čak 61 od tada postojećih 67 država.
Po mnogo čemu, ovaj je rat bio nastavak neriješenih konflikta iz Prvog svjetskog rata. Upravo tu možemo pronaći uzrok rata nakon što su gubitnici Prvog svjetskog rata na mirovnim pregovorima morali pristati na velika odricanja i teške uvjete.
Sam povod rata bio je napad Njemačke na Poljsku 1. IX. 1939., nakon što Poljska odbija Njemačkoj ustupiti teritorije oko Danziga i obalna područja. Po isteku ultimatuma koji Velika Britanija i Francuska daju Njemačkoj, 3. IX. joj objavljuju rat, što aktivira savezništva i velik dio svijeta uvlači u ratne sukobe.
Sveukupno je u ratu smrtno stradalo više od 50 milijuna ljudi. No stvarna strahota rata nije u samoj brojci, nego u činjenici da su po prvi puta civili postali cilj razaranja o čemu svjedoče koncentracijski i radni logori sila Osovine u kojima život gube desetci milijuna civila kao i masovno zračno bombardiranje gradova koje kulminira bacanjem atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki.
Rat je u Europi završen 8. V. 1945. kapitulacijom Njemačke, a konačni kraj rata dogodio se 2. IX. 1945. kapitulacijom Japana.

Izvori:
Enrico Cravetto, ur.; Povijest 17: predvečerje rata i Drugi svjetski rat; Europapress holding, Zagreb, 2008.
Winston Spencer Churchill; Drugi svetski rat; Prosveta, Beograd, 1964.
Marc Ferro; Sedmorica zaraćenih : 1918.-1945. : usporedna povijest; Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2008
Ian Kershaw; Do pakla i natrag : Europa 1914.1949.; Fraktura, Zaprešić, 2017
Jovan Marjanović, ur.; Drugi svetski rat : 1939. - 1945.; "Vuk Karadžić" :/Mladost, Beograd, 1973
Cyrus Leo Sulzberger; Drugi svjetski rat; Marjan tisak, Split, 2005
Skupina autora; Povijest svijeta; Marijan tisak, Split, 2009.
Digitalno izdanje enciklopedije Britannica, natuknica World War II: https://www.britannica.com/event/World-War-II
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica svjetski ratovi: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=59137

(SAMOUPRAVLJAČICA) – SAMOUPRAVNI SOCIJALIZAM – nakon sukoba s Informbiroom 1948. Jugoslavija se odlučila za vlastiti model uređenja ekonomskih odnosa kao odmaku od staljinističkog etatizma (politička filozofija koja promiče veliku i jaku državu). Taj je model bio zasnovan na Marxovim i Engeslovim idejama odumiranja države u obliku radničkoga samoupravljanja u gospodarstvu te pretvaranjem državnog u društveno vlasništvo.
Osnova za samoupravljanje bili su radnički savjeti u poduzećima, a prvi je osnovan 31. XII. 1949. u solinskoj tvornici cementa Prvoborac. Od usvajanja Ustavnog zakona 1953. samoupravljanje se uvodi kao širi koncept političkog sustava društvenog samoupravljanja. Svojstven je Jugoslaviji.
Temeljna ideja samoupravljanja je bila da su radnici ti koji odlučuju o rezultatima svoga rada. To bolje objašnjavaju tri osnovna načela koja su bila su da čovjek nije sredstvo, nego svrha djelovanja, da velika poduzeća moraju biti pod nadzorom radnika koji u njima rade te da je potrebna eliminacija nepotrebne birokracije. Svjedočanstvo o statusu samoupravljanja u Jugoslaviji možemo pronaći i u Ustavu 1963. godine u kojem je pravo građana na samoupravljanje istaknuto na vrhu popisa sloboda, prava i obveza građana.
Usprkos početnom zamahu, posebno u ekonomiji, koncept samoupravljanja je zapao u krizu, a efikasnost privrede pokušala se povećati uvođenjem tržišnih elemenata pri čemu su direktori poduzeća snažili nauštrb radničkih savjeta.

Izvori:
Ivo Goldstein; Hrvatska 1918.-2008.; EPH Liber,Zagreb, 2008.
Milan Bijelić; Jugoslavensko samoupravljanje; Ogranak MH Šibenik, Šibenik, 2010.
Gordana Bosanac; Ime utopije : jugoslavensko samoupravljanje kao izigrana utopija emancipacijskog projekta; Shura Publikacije, Opatija, 2015
Hrvoje Klasić; „Federiranje federacije“ društveno – političke promjene u Jugoslaviji 1960-ih i 1970-ih; portal Yu historija: http://www.yuhistorija.com/serbian/jug_druga_txt01c2.html
Ranko Petković; Nesvrstana Jugoslavija i savremeni svet : spoljna politika Jugoslavije : 1945-1985.; Školska knjiga, Zagreb, 1985
Branko Petranović, Momčilo Zečević; Jugoslavija 1918/1988: tematska zbirka dokumenata; Izdavačka radna organizacija „Rad“; Beograd, 1988.
Zdenko Radelić; Hrvatska u Jugoslaviji 1945. - 1991.; Školska knjiga, Zagreb, 2006.
Z. Radelić, D. Marijan, N. Barić, A. Bing, D. Živić; Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat; Školska knjiga, Zagreb, 2006.
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica samoupravljanje: http://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=54339

(SDF) SRPSKI DEMOKRATSKI FORUM – skraćeno SDF, osnovan 8. XII. 1991. kao koalicija Srba i Hrvata sa zajedničkim ciljem sprečavanja rata i pronalaženja političkih rješenja u srpskohrvatskom konfliktu. U svojim aktivnostima obuhvaćaju zaštitu ljudskih i manjinskih prava, socijalnu i humanitarnu pomoć, ekonomsku revitalizaciju zajednice i medijsku produkciju.

Izvor:
Mrežna stranica Srpskog demokratskog foruma: http://www.sdf.hr/o_nama.html

SEDAM SEKRETARA SKOJA – sekretari Saveza komunističke omladine Jugoslavije koji su djelovali u vrijeme šestosiječanjske diktature. Sva sedmorica su bila ubijena između 1929. i 1931. godine, većina u Zagrebu ili njegovoj okolici. Kasnije su, u socijalističkoj Jugoslaviji, dobili status mučenika te su prema njima nazivane i nagrade za postignuća mladih u raznim kategorijama.
Izvor:
Ivo Goldstein; Hrvatska 1918.-2008.; EPH Liber,Zagreb, 2008.
Enciklopedija Jugoslavije; Sv. 7, Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 1955.-1971.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ (20. VIII. 1941. – 11. III. 2006.) - srpski političar. Član je komunističke partije od 1963. godine, no uspon u politici doživljava od 1984. godine uz mentorstvo Ivana Stambolića. Uskoro doživljava sve veće političke uspjehe postavši 1986. predsjednik Saveza komunista Srbije. Od 1986. njegova moć ubrzano raste potpomognuta populizmom i nacionalizmom.
Od 1987. otvoreno govori o ukidanju autonomnih oblasti Vojvodine i Kosova za koje traži povratak pod upravu SR Srbije, udaljavajući se od donedavnog mentora Ivana Stambolića. Njega marginalizira na 8. sjednici CK SKS, a dva i pola mjeseca kasnije Stambolić daje i ostavku. Umjesto potencijalne polarizacije, srpsko društvo se okuplja oko Miloševića koji i nasljeđuje Stambolića kao predsjednik Predsjedništva SR Srbije i Crne Gore.
Godine 1988. uspijeva zamijeniti partijsko vodstvo u Kosovu i Vojvodini sebi odanim ljudima, da bi sljedeće godine tim pokrajinama bila i formalno ukinuta autonomija. To je postignuto antibirokratskom revolucijom koja se sastojala od niza demonstracija kao podrški Miloševićevoj politici.
Zbog svoje politike recentralizacije, sve više dolazi i u sukob s vodstvom SR Hrvatske i SR Slovenije i njihovim rastućim težnjama za većim stupnjem autonomije, a vremenom i za potpunom samostalnošću.
Pod njegovim vodstvom Socijalistička partija Srbije pobjeđuje na prvim višestranačkim izborima u Srbiji 1990. godine. U narednom periodu biva jedan od glavnih aktera tijekom ratova 90-ih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, podržavajući Srbe u tim državama.
Do 1995. njegova politika u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini doživljava slom te u XI. mjesecu iste godine sudjeluje u potpisivanju Daytonskog sporazuma u ime bosanskih Srba.
Pokreće protjerivanje Albanaca s Kosova 1998. godine što rezultira NATO-vim bombardiranjem u proljeće 1999. godine.
Sljedeće godine, 2000., nakon neuspješnog pokušaja krivotvorenja, gubi izbore od Vojislava Koštunice što prati i njegov ubrzani pad s vlasti.
Godine 2001. biva uhićen i izručen Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije pred kojim je optužen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine na Kosovu, Hrvatskoj i BiH. Nakon uhićenja je otkriveno i da je naručio ubojstvo Ivana Stambolića, nestalog 2000. godine, a čije je tijelo pronađeno tek tri godine kasnije.
Umire 2006. godine ne dočekavši presudu.
Njegova je politička karijera obilježena populizmom i ekstremnim nacionalizmom, provođenjem velikosrpske politike koja je željela redefinirati republičke granice kako bi u novoj državi ostao što veći broj Srba, represijom političkih neistomišljenika, nedemokratskim uspješnim i neuspješnim pokušajima stjecanja vlasti, kontrolom medija i oportunističkim koalicijama sa strankama čitavog političkog spektra.

Izvori:
Charles Ingrao, ur., Thomas A. Emmert, ur.; Suočavanje s jugoslavenskim kontroverzama; Biblioteka Memorija, Sarajevo, 2010
Aleksandar R. Miletić; Generacije srpskih (re)centralista, 1968-1990: Opravdani zahtevi ili put u raspad Jugoslavije?; portal Yu historija: http://www.yuhistorija.com/serbian/jug_druga_txt01c3.html
Branko Petranović, Momčilo Zečević; Jugoslavija 1918/1988: tematska zbirka dokumenata; Izdavačka radna organizacija „Rad“; Beograd, 1988.
Sabrina P. Ramet; Balkanski Babilon: Raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada; Alineja, Zagreb, 2005.
Skupina autora; Jugoslavija u istorijskoj perspektivi; Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2017.
digitalno izdanje Enciklopedije Britannica, natuknica Slobodan Milošević: https://www.britannica.com/biography/Slobodan-Milosevic

STALJINISTI U JUGOSLAVIJI – nakon 1948. i razlaza Tita i Staljina, u FNR Jugoslaviji počinje obračun s neistomišljenicima koji su se svrstali uz Staljina i SSSR, izražavajući dvojbe ili kritizirajući stanje u državi i njezino vodstvo.
Oni su bili optuženi kao staljinisti ili informbiroovci. Prema dostupnim podatcima ukupno je između 55 663 i 59 596 osoba bilo označeno kao informbiroovci. Među njima i 8 članova CK KPJ, 5 članova oblasnih i 773 članova kotarskih komiteta. Također, među njima je bilo čak 21 880 boraca, od kojih je 1673 nositelja Partizanske spomenice.
Na Golom otoku je bilo zatočeno oko 13 tisuća logoraša, a dio optuženih završava i u drugim logorima/zatvorima kao što su Ugljan, Stara Gradiška, Stolac, Bileća, Ramski Rit i Požarevac.

Izvori:
Ivo Goldstein; Hrvatska 1918.-2008.; EPH Liber,Zagreb, 2008.
Martin Previšić; Broj kažnjenika na Golom otoku i drugim logorima za informbirovce u vrijeme sukoba sa SSSR-om (1948.-1956.); Historijski zbornik, Vol.66 No.1 Veljača 2015.
Zdenko Radelić; Hrvatska u Jugoslaviji 1945. - 1991.; Školska knjiga, Zagreb, 2006.
Skupina autora; Jugoslavija u istorijskoj perspektivi; Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2017.
Dinko Šokčević; Hrvatska od stoljeća 7. do danas; Durieux, Zagreb, 2016.

THERESIENSTADT – gradić u sjeverozapadnoj Češkoj, na češkom jeziku Terezin.
Tijekom Drugog svjetskog rata u tom je gradu bio i nacistički koncentracijski logor u kojem je ubijeno oko 35 000 ljudi. Kroz logor je prošlo 150 000 ljudi, od kojih su mnogi bili poslani u smrt u logore Auschwitz i Treblinka.

Izvor:
digitalno izdanje enciklopedije Britannica, natuknica Theresienstadt: https://www.britannica.com/place/Theresienstadt
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica Terezín: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=60936
internet stranica Memorijalnog muzeja Terezin: https://www.pamatnik-terezin.cz/?lang=en

– poznata i kao Transsibirska magistrala, željeznička pruga u Rusiji koja povezuje njen europski dio sa Sibirom i Dalekim istokom. Polazi iz Moskve, a završava u Vladivostoku, što ukupno obuhvaća 9300 kilometara željezničke pruge.

Izvor:
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica Transsibirska željeznička pruga: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62061

UNITED NATIONS HIGH COMMISSIONER FOR REFUGEES / UNHCR – organizacija UN-a osnovana 1952. godine kao nasljednik Međunarodne organizacije za izbjeglice (International Refugee Organization - IRO). Osnovna djelatnost UNHCR-a je osiguravanje pravne i političke zaštite za izbjeglice. Središnji ured se nalazi u Ženevi, u Švicarskoj.
U Hrvatskoj je prisutan od 1991. godine od kada pruža zaštitu i humanitarno pomaže nekoliko stotina tisuća izbjeglica i povratnika, raseljenih zbog sukoba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Unatoč smanjenju opsega djelatnosti u poslijeratnim godinama, UNHCR i dalje ima dva ureda, u Sisku i Kninu. Bavi se promicanjem i olakšavanjem povratka i reintegracije hrvatskih izbjeglica iz regije te pomaže hrvatskih vlastima i nevladinim organizacijama u razvoju sustava azila u skladu s međunarodnim i europskim standardima i praksom. Također, bavi se pravom na azil i pravima imigranata i njihovom integracijom u hrvatsko društvo. To čini obično jednom godišnje, na Međunarodni dan izbjeglica.

Izvori:
digitalno izdanje enciklopedije Britannica, natuknica UNHCR: https://www.britannica.com/topic/Office-of-the-United-Nations-High-Commissioner-for-Refugees
mrežna stranica UNHCR u Republici Hrvatskoj: http://www.unhcr.hr/o-nama/upravljanje-i-organizacija

pripadnici nacionalističke, separatističke i terorističke organizacije osnovane nakon proglašenja diktature kralja Aleksandra 6. I. 1929. godine. Ustaše su djelovale u inozemstvu, a ubrzo su prigrlili talijanski fašizam. Njihovo idejno ishodište može se naći u dijelovima Hrvatske stranke prava, posebno frankovcima.
Nakon atentata na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini 1928. godine i smrti Stjepana Radića, osnovana je ilegalna organizacija Hrvatski domobran na čelu s Antom Pavelićem, da bi nakon 1930. godine formalno konstituirana ustaška organizacija koja svoj puni naziv dobiva 1932., Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija ili skraćeno UHRO. Temeljni cilj Ustaša bilo je stvaranje neovisne hrvatske države na njezinom cjelokupnom „etničkom i povijesnom području“, onakvom kakvim su taj prostor oni shvaćali. Takvo je tumačenje i Bosnu i Hercegovinu smatralo integralnim dijelom Hrvatske.
Svoj su cilj željeli ostvariti revolucionarnom oružanom borbom i rušenjem Kraljevine Jugoslavije. Od početka djelovanja ustaška organizacija snažno je prožeta šovinističkim antisrpstvom, a u manjoj mjeri i antisemitizmom.. U svome djelovanju veliki oslonac im je pružala fašistička Italija na prostoru koje su imali i svoj najveći logor za vojnu obuku pristaša, a važne centre za obuku ustaše su imali i u Mađarskoj. Organizacija je djelovala i u drugim zemljama poput Austrije, Njemačke, a svoje je djelovanje nastojala proširiti i među iseljenicima u Latinskoj Americi.
Povezavši se s makedonskim VMRO-om izvršavaju atentat na kralja Aleksandra I. Karađorđevića 9. X. 1934. godine u Marseilleu. Osim kralja Aleksandra, u tom je atentatu ubijen i francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou. Ustaše nailaze na snažnu osudu međunarodne zajednice te na neko vrijeme gube čak i izravnu podršku fašističke Italije.
Do svoga cilja Ustaše dolaze tijekom Travanjskog/Aprilskog rata, tj. napada Njemačke i Sila osovine na Jugoslaviju. Nakon neuspješnih njemačkih pokušaja da pridobiju HSS i Vladka Mačeka, Nijemci prihvaćaju talijanski prijedlog i dovode na vlast Ustaše na čelu s Antom Pavelićem. NDH je proglašena radijskom objavom 10. IV. 1941. godine. U svome ustrojstvu ugleda se na talijanski fašistički režim, uz dodatak rasne politike po uzoru na nacističku Njemačku.
Do 1945. godine Ustaše ostaju na čelu marionetske NDH koja je u stvarnosti ovisila i bila podijeljena između nacističkog Trećeg Reicha i (do kapitulacije 1943.) fašističke Italije. U svojoj ideologiji etnički čiste države donose niz rasnih zakonskih odredbi i započinju progone Srba, Židova i Roma. Najveći koncentracijski logor bio je Jasenovac u kojem je ubijeno više od 83000 Srba, Roma, Židova i Hrvata koji se nisu slagali s politikom NDH.
Ustaše su organizirale i niz drugih logora, a od samog početka svoje vlasti organizirale su i pokolje prije svega srpskog stanovništva u mnogim naseljima. Masovan i brutalan teror bio je ključna odrednica njihove vladavine.
Pad s vlasti i kraj ustaše doživljavaju u V. mjesecu 1945. godine, kada ustaška vojska, njihove obitelji i dio cilivnog stanovništva bježe iz Zagreba s planom predaje Velikoj Britaniji. Prilikom povlačenja, a nakon kapitualcije Njemačke, ulaze u česte sukobe s Jugoslavenskom armijom. Kada zapovjednik britanski general Patrick Scott, odlučno odbija ustašku predaju, bivaju primorani predati se Jugoslavenskoj armiji kod Bleiburga. Dio stradava nakon predaje i na kasnijem križnom putu masovnim izvansudskim likvidacijama. Broj stradalih je i danas kontroverzna tema s velikim rasponima u brojkama, no procjene govore o više desetaka tisuća ubijenih.

Izvori:
Ivo Goldstein; Povijest Hrvata od 1918. do danas; Školska knjiga, Zagreb, 2007.
Slavko Goldstein, Ivo Goldstein; Jasenovac i Bleiburg nisu isto; Novi Liber, Zagreb, 2011.
Fikreta Jelić-Butić; Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska : 1941-1945.; Liber / Školska knjiga, Zagreb, 1977
Sabrina P. Ramet, ur; Nezavisna Država Hrvatska 1941. – 1945., zbornik radova; Alinea, Zagreb, 2009.
Jozo Tomasevich; Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945. : okupacija i kolaboracija; Europapress holding / Novi Liber, Zagreb, 2010
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica Ustaše: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63437
natuknica Nezavisna Država Hrvatska: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=43670
natuknica Bleiburg: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=8154
natuknica Križni put: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=34099

VIKTOR IVANČIĆ (8. X. 1960. - ) – hrvatski novinar i publicist. Jedan od utemeljitelja i glavnih urednika Feral Tribunea, koji od 1983. izlazi kao dodatak Nedjeljne Dalmacije, a od 1994. prerasta u samostalni dvotjednik, a potom i tjednik. U Feralu je pisao kolumnu Bilježnica Robija K. u kojoj kroz perspektivu osnovnoškolca na satiričan način kritizira dnevno-politička pitanja. Proslavio se kao jedan od najvećih kritičara Tuđmanovog režima i aktualne hrvatske stvarnosti. Danas svoje kolumne piše u Novostima, novinama Srpskog narodnog vijeća.

Izvor:
Dragan Markovina; Jugoslavenstvo poslije svega; Mostart, Zemun, 2015.
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica Ivančić, Viktor: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28148

JUGOSLAVENSKA NARODNA ARMIJA – vojska FNRJ i SFRJ. Svoje korijene ima u Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije (NOVJ), odnosno u antifašističkom pokretu u Drugom svjetskom ratu. Od 1945., još za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata, NOVJ je preimenovan u Jugoslavensku armiju (JA), da bi 1951. vojska dobila svoje konačno ime Jugoslavenska narodna armija (JNA).
Do 1968. funkcionirala je kao jedina oružana snaga (OS) SFRJ, da bi od 1968. republike dobile svoje Teritorijalne obrane (TO), od kada se OS SFRJ dijele na JNA i TO.
JNA se sastojala od tri grane – Kopnene vojske (KoV), Ratne mornarice (RM) i Ratnog vazduhoplovstva i protuvazdušne obrane (RV i PVO). Za oficire i podoficire imala je razvijen obrazovni sustav, od srednjih škola do akademija.
Do 1980. godine vrhovni zapovjednik vojske bio je maršal J. Broz Tito, a nakon njegove smrti tu ulogu preuzima kolektivno Predsjedništvo SFRJ. Prvi čovjek JNA bio je savezni sekretar za narodnu obranu.
Prema podatcima 1. I. 1990. godine mirnodopska JNA je imala 275 341 pripadnika, dok je po ratnom ustroju imala 1 058 378 pripadnika.
Tijekom raspada Jugoslavije i JNA se raspada uglavnom po etničkim linijama. Dio kadra je pročišćen, a dio je sam otišao u novonastale vojske republika. Njezina se glavnina, želeći očuvati integritet federacije, svrstava uz politiku režima Slobodana Miloševića i počinje vojno djelovati protiv Slovenije, a potom u znatno većoj mjeri i protiv Hrvatske i BiH. Osim vojno, JNA je opskrbom i obukom pomagala Srbe u Hrvatskoj i BiH, privremeno osiguravajući opstanak njihovog djelovanja.
JNA formalno prestaje postojati 1992. kada su se njezini ostatci preimenovali u Vojsku Jugoslavije (VJ).

Izvori:
Davor Marijan; Jugoslavenska narodna armija - važnija obilježja; Polemos : časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol.IX No.17 Lipanj 2006.
Robert Niebuhr; Smrt Jugoslavenske narodne armije i ratovi za nasljeđe; Polemos : časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol.VII No.13-14 Prosinac 2004.
Branko Petranović, Momčilo Zečević; Jugoslavija 1918/1988: tematska zbirka dokumenata; Izdavačka radna organizacija „Rad“; Beograd, 1988.
Sabrina P. Ramet; Tri Jugoslavije, izgradnja države i izazov legitimacije 1918.-2005.; Golden marketing – Tehnička knjiga. Zagreb, 2009.
Sabrina P. Ramet; Balkanski Babilon: Raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada; Alineja, Zagreb, 2005.

najveći sabirni logor u Zagrebu koji se nalazio na mjestu današnjeg Studenskog centra na Savskoj cesti, u trokutu između Savske ceste i dviju željezničkih pruga. Mjesto je odabrano radi izoliranosti koja olakšava nadzor i blizine pruge koja omogućuje daljnji transport zatočenih.
U ovaj su logor dopremani Srbi iz Zagreba i okolice radi iseljavanja u Srbiju te Židovi iz Zagreba, Varaždina, Bjelovara i drugih mjesta radi upućivanja u druge koncentracijske logore.
Nešto manji sabirni logor u Zagrebu bio je na Zavrtnici.
U oba sabirna logora uvjeti su bili teški. Velik broj ljudi bio je zatočen na malom prostoru, ustaše su ih maltretirale i ponižavale, a njihova prehrana često je ovisila o tome hoće li im članovi njihovih obitelji donijeti hranu. Malen je broj logoraša bio pušten kućama, dok je veliki broj bio upućen u koncentracijske logore Danicu, Gospić, na Pag ili Jadovno, a kasnije i u Jasenovac.

Izvor:
Mišo Deverić, Ivan Fumić; Hrvatska u logorima 1941. – 1945.; Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske Zagreb, Zagreb, 2008.
Ivo Goldstein; Holokaust u Zagrebu; Židovska općina Zagreb, Novi Liber, Zagreb 2001.
Paul Schreiner; Spašeni iz Zagreba : sjećanja troje preživjelih srodnika na hrvatski Holokaust; Fraktura, Zaprešić, 2014

ŽELJKO KERUM (26. IX. 1960. - ) – hrvatski poduzetnik i političar.
Vlasnik bivših trgovačkih lanaca Kerum i Joker, hotela Marijan i drugih. Od 2009. do 2013. gradonačelnik Splita, a od 2011. do 2015. i saborski zastupnik. I poduzetnička i politička karijera obilježene su brojnim kontroverzama i krahom na oba polja. Godine 2017. Ponovno se kandidira za gradonačelnika Splita i gubi u drugom izbornom krugu.

ZLATKO KRAMARIĆ (5. II. 1956. - ) – hrvatski povjesničar književnosti i političar. Bio je potpredsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke, a kasnije potpredsjednik i predsjednik liberalne stranke preko kojih je bio i zastupnik u Saboru. Od 1990. do 2005. godine bio je gradonačelnik Osijeka, od 2008. veleposlanik RH na Kosovu, a od 2011. do 2015. veleposlanik RH u Makedoniji.

Izvor:
digitalno izdanje Hrvatske enciklopedije, natuknica Kramarić, Zlatko: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=33713